Malešne | Miroslav Kirin

PROZORI

Tajanstveni crtač kružio je gradom i crtao prozore. Prozori bi se pojavili preko noći. Najviše ih je bilo ondje gdje su nezamislivi – na zidovima. No je li to zapravo bilo apsurdno, crtati prozore kroz koje se nije moglo ni gledati niti išta vidjeti? No broj im je rastao, kao što su rasla i tumačenja znatiželjnika. Oni dovitljiviji govorili su o njima spominjući frazu prozor u svijet. No ako je takvo tumačenje bilo ispravno, u kakav se svijet moglo gledati? Takav se svijet nije vidio, čak ni u tragovima. Pesimistična su pak tumačenja govorila o svijetu koji je dospio u slijepu ulicu, iz koje, dakako, nije bilo izlaza. Meni se pak svidjelo ono tumačenje koje jednu sliku čistoga zla pretvara u sliku neizmjerne slobode. Ali tu su na djelu ipak bila dvojica, uvijek dvojica: jedan koji svijet zamračuje, drugi koji ga rasvjetljuje. Kao u ovome slučaju: jedan crta fašističke svastike, drugi ide njegovim tragom, ali ih ne briše, ne, on ih samo nadopunjuje crtama i pretvara u prozore. I što će sad reći raznorazni tumači? Jedan će u tim crtežima uvijek vidjeti prozore, a drugi nevješto prikrivene svastike. Miruj, dušo, ne treperi. Neka svatko vidi što želi.