Malešne | Miroslav Kirin

SUSPUTNJIK

Kada je poslije večere na letu iz Portlanda u Miami, blago opijen vinom Saint-Emilion Grand Cru Château Canon 2004, lako usnuo, neugodnim trzajem lakta Mykku Bykku probudio je njegov suputnik. Nije ni znao da ima susjeda, mjesto pokraj njega cijelo je vrijeme putovanja zjapilo prazno. Kao da je čuo njegove misli, novopridošli susjed mu objasni: „U poslovnoj klasi došlo je do tučnjave, jedan je gospodin dobio knjigom u glavu, razbijena mu je arkada. Nisam dugo premišljao, zamolio sam stjuardesu da mi nađe mjesto i eto me kod vas.” Mykka Bykka ga pogleda i zaprepasti se – taj je gospodin bio pljunuti on, čak je bio odjeven kao i on – plava trenirka s kapuljačom, bordocrvena majica, plave traperice. Ili lice, da, identično, do zadnje bore na čelu. Jednom je pročitao kako su u svakom ljudskom licu objedinjeni Božja jednoća, jedinost i jedinstvenost. Istinski monoteist vjeruje da je Bog jedan, jedini i jedinstven. On ga motri kao apsolutno vidljivoga i apsolutno očitovanje i vidi da je sve osim Njega tek prizor Njegove svete egzistencije, a razine božanskoga očitovanja u sveukupnosti stvaranja i egzistencije manifestiraju se u stotinama oblika, od kojih je jedno i njegovo skromno lice. No, činilo se da taj gospodin nije ništa zamijetio, kao da je sjeo pokraj nekoga posve drugačijeg od sebe. „A što ste vi čitali?”, pitao ga je Mykka. „Ništa. Sjedio sam prekriženih ruku i zurio ispred sebe. A onda sam čuo zvižduk i sekundu poslije iznad moje glave proletio je Rat i mir, što ga je čitao, čini mi se, biznismen iz Jugoslavije.” „Kako ste znali da je iz Jugoslavije?” „Pa tko bi u avionu od Portlanda do Miamija čitao Rat i mir? Osim toga, razgovarali smo.” „I vi ste iz Jugoslavije?”, htio je znati Mykka. „Ne, ta zemlja više ne postoji.” „Pa po čemu je onda taj gospodin iz Jugoslavije?” „Jednostavno, listao je knjigu od zadnje stranice prema početku. Jugoslaveni su ljudi koji uvijek kreću od prošlosti, nema u njih kretanja prema naprijed, od prve do zadnje stranice, samo obrnuto. Jugoslaveni su narod koji čak i onda kad ih nema, ima ih.” Mykki to nije bilo uvjerljivo, no kako mu ništa drugo nije padalo na um, zadovoljio se time. Susjed uzdahne i iz pretinca uzme primjerak The Economista. Listao ga je minutu-dvije, a onda ga vrati u pretinac, prekriži ruke na prsima i zagleda se ispred sebe. U tom času iznad glave mu preleti knjiga i negdje u pozadini začuje se krik. „Eto vidite”, reče Mykki, „Jugoslaven se preselio ovamo, blizu nas, čuvajte se.” Rekavši to, pridošlica dograbi The New York Times i pokrije se preko glave. Ispod šuškave zavjese od novinskog papira začu se roktanje i cvilenje. Zgađen, Mykka poskoči i stane u prolaz. Pogleda susjeda prekrivenog novinama – novine su se izdizale poput valova, a roktanje nije prestajalo. Što da radim s njim, pomisli Mykka Bykka i ode u WC da se osvježi. Kad se vratio, na njegovom je mjestu sjedio isti taj stranac, no ovaj je put imao plavu periku, usne je namazao debelim slojem ljubičastog ruža, a na sebi je imao topić sa šljokicama i suknju od milijun šarenih vrpci. Novine je zgužvao i bacio na pod. Mykka Bykka se skanjivao da sjedne, no onda je ipak sjeo – upornim stajanjem nasred prolaza samo je privlačio nepotrebnu pozornost. Kiselo je namignuo susjedu pa iz svojeg ruksaka izvadio vodič po Miamiju. Ta samo što nisu sletjeli!