Malešne | Miroslav Kirin

PLUTAJUĆI SVIJET

Jesmo li već čuli, plutajući označitelji preko noći su zauzeli sve raspoložive prostore Glavnog kolodvora, preplavili ga, tiskaju se između ostavljenih kutija za pivo i kartonskih kutija za željezničarsko crno mazivo, čuče na vrhu prašnjave plave zavjese u čekaonici, melankolično vedri poput čimpanza u zoološkom vrtu, u tenisice cijede znoj i piju ga, razgrću stare novine nagurane na zid iza kioska, sjede na izguljenim radijatorima i čitaju komadiće trulih dnevnih novina, čuje se zapomaganje, ali svi su uglavnom gluhi, pa i tog zapomaganja ubrzo nestane, okrenuti prema zidu svećenici, ili netko sličan njima, miluju gladne zidove kolodvorskog restorana iz kojeg je iznesen sav namještaj, Giacomettijevi muškarci u prevelikim odijelima zauzimaju sve stube što vode do javnog nužnika, davno zaključana zahrđalim lokotom, lupaju po vratima, a da ne ispuste ni glasa, a s druge im strane potresno jasno odgovara vlastito lupanje, nema mjesta gdje ih nema, dugo, tugaljivo mrmljaju, stružu zavežljajima po betonskom podu, sjedaju na goli pod i zure u strop s kojega se ljušti boja te ukazuje novi sloj starog vremena, glođu svoje koščate prste umjesto tvrda peciva iz zatvorene pekarnice, svlače hlače i polugoli trče amo-tamo, muškarci ispijena lica užurbano guraju svoje kofere na drugi kraj kolodvora, gdje ih preuzimaju drugi muškarci ispijena lica i vraćaju ih onima prvima, suha, mršava žena pere voštane noge svog muža, a da ima vjetra, i pravde, i nade, uvukao bi ih oboje u sebe i odnio skrivene do poštenije i toplije verzije života, njihova djeca, koja više ne znaju da su njihova, nazuvaju prazne ljušture mobitela i teturavo se kližu hodnicima, da im netko podari glas, vriskala bi od neizmjerne sreće, no sad pogledom love pad kolodvorskog sata bez kazaljki, a nikako da padne, beskonačno se odgađa njegov svečani pad, jer čekaju se kazaljke, zapele u nejasno opisanom vremenu, mogući pisac mogućih priča krši ruke od očaja što u ovakvom vremenu više nije moguće napisati roman, što nije moguće napraviti dobar opis i dobru rečenicu koja počinje velikim slovom i završava točkom – osuđen da piše poeziju, prstom buši ušnu školjku i zauvijek nestaje u tišini.