Malešne | Miroslav Kirin

PETRINJSKA ULICA

Gospodine, vi mislite da se između tih dviju kuća natiskao sav otpad svijeta, tako vam to izgleda kad spuštajući se strmom zavojitom ulicom zastanete kraj malenog plota i zagledate se: potrgana dječja kolica, hrpa polomljenih keramičkih pločica, nekoliko barbika, plavi kišobran na hrpi pljesnivih kartonskih kutija, plastične zdjele ispunjene crnom vodom, muška zimska jakna, nahtkasl odvaljenih vrata, poderane prazne vrećice čipsa, automobilska guma, hrpa šute, požutjela peć na drva bez gornje ploče, kutija za cipele ispunjena potrošenim žaruljama, kaša od školskih udžbenika, nekoliko pivskih i vinskih boca, papirnata državna zastavica ispjegana vlagom, četkica za zube, nekoliko muških i ženskih cipela, električna grijalica, bočice od lijekova, i prljave najlonske vrećice, čitavo more prljavštine. Ta golema ničija škatulja bačena između dvaju nijemih zidova nije čak ni mjesto velike nužde, ona tek potpuno beskorisna zijeva i laje na nebo. No, vjerujte, to nije sve. Ima još nešto. Jedna je od tih kuća od crvene cigle, friško napravljena, na mjestu one srušene u ratu, koje se više nitko ne sjeća, a ona nasuprot njoj stara, drvena, bremenita pamćenjem koje pak nikome ne treba. A taj nož zabijen između dviju cigli – vidite, tek ste ga sad uočili – e to vam je točka na jedno prekinuto prijateljstvo. Tko god da ga je zabio, pobjegao je smjesta, i za sobom pomeo trag.