Malešne | Miroslav Kirin

MAK SEGALEN

Mak Dizdar posvećuje cijelu knjigu pjesama kineskim stelama, tim znacima postojanosti u nepostojanom vremenu, kamima ispranima i napola izbrisanima. Kamen sakriven među trnjem, izjeden blatom, oskrnavljen izmetima, napadnut crvima i mušicama, nepoznat onima koji prolaze brzo, prezren od onog koji tu zastaje, zapisat će u pjesmi Ploča mudrosti. Palimpsestni pisac, kojemu zbog prirode njegove poetike često prijeti lomača, jer optužuju ga i za plagijat, za potkradanje iz riznice kineskih klasičnih tekstova, takav pisac ne može odoljeti praznini kamene ploče, porivu da stelin izgrebani, raskomadani tekst pounutri, prisvoji i privoli da ispriča njegovu pripovijest preko pripovijesti koje više nema. U jednoj steli tako pjeva o dvosmislenoj naklonosti što je gaji prema Andrei O’Neill, vjerenici svoga velikog prijatelja Jeana Lartiguea, u drugoj pak, pjesmi Gubiti podne svagdanje, o kretanju, o stazi koja vodi nikamo drugdje doli u središte, a ono je dakako u pjesniku samom, njegovoj samospoznaji. Dvije godine prije nego što će se Dizdar iscrpljen vratiti iz Kine i pod još nerazjašnjenim okolnostima umrijeti 21. svibnja 1919. u jednoj šumi u Bretanji (krv se još nije bila sasušila na njegovu tijelu, jednu je cipelu bio izuo, a pokraj njega bila su Sabrana djela Williama Shakespearea, otvorena na Hamletu), 1917. rađa se Victor Segalen kao njegov nesuđeni blizanac, Doppelgänger. Kada se još u ranom djetinjstvu susretne sa stećcima, ostaje doživotno zatravljen tom najvećom tajnom Bosne. U spavaču ispod kamena prepoznaje i sebe, no još nije siguran, da je na putu skidanja plašta s njegove tajne, pa se zapućuje u trajnu pustolovinu gonetanja natpisa na stećcima – slova koje grizu crvi, kako zapisuje u pjesmi Trinaesto u zbirci Kameni spavač – i vođenja svijetle kozmogonijske niti od drevnoga bosanskog bogumila do današnjeg čovjeka. Priča je to o mijenama uspravnosti, o povijanju i izdržljivosti. Nikad taj čovjek iz kamena i na kamenu nije viđen kako kleči i prihvaća poraz. No povio se, kažu, na koncu sâm Segalen, podlegao ranjavan i mrcvaren sramotnim književno-političkim polemikama, nasrtajima na njegovu književnu arheologiju, i umro 14. srpnja 1971., a ima ih koji se usude reći i da je – ubijen. Začudna je sličnost smrti obojice pjesnika: svaka se odjenula u ruho iscrpljenosti, svaka je tijelo i ono misleće u njemu dovela do ruba. Segalen je još u Putovima, uvodnoj pjesmi Kamenog spavača, zapisao: Jer najmanje znaš da u svome žiću / Najteža rvanja su / I ratovi pravi / U samome / Biću.