Malešne | Miroslav Kirin

ARISTOTEL

Poslije strašne eksplozije na tržnici nikako nije moglo biti preživjelih, ne, nikako, no kada su se na TV snimci žrtve stidljivo počele pomicati, strigati ušima, micati nozdrvama, kada su se nekima od njih stale izvijati obrve, a prsa bojažljivo nadimati, i kada se napokon jedan crnokosi muškarac odvažio te počešao po nosu, bili smo zgranuti neautentičnošću onoga što smo doživjeli posredovanjem medija, odjednom su se istopili svi oni lijepi osjećaji neizmjernog zaprepaštenja, tuge i sućuti što smo ih duboko osjećali za te ljude na upaljenom crvuljku svijeta, sve one plemenite misli i riječi kojima smo izražavali sućut i supatnju, u onoj mjeri u kojoj je to dakako bilo moguće, a riječi su uvijek nedostatne, pa ih ipak izgovaramo. To je bio tek malen okidač za sveopću reviziju povijesti, pokolebali smo se u svim onim uvjerenjima i činjenicama što smo ih tisućljećima gradili. U nama je kipjelo – drhtali smo od čudna uzbuđenja – bili smo na početku, ali čega?