Malešne | Miroslav Kirin

ZAKOPANE

(upute policiji kako da svladaju antiplaninu u mojoj sobi, a ne planinu u Poljskoj)

Pokušajte samo da otvorite ulazna vrata stana, uđite nasilno i bez krzmanja, i odmah ćete naići na otpor – gomile knjiga kupljenih na rasprodaji, budzašto izdanja, knjige dobivene za rođendan, i knjige koje vjerojatno više nijednom neću otvoriti, takve gusto natiskane knjige prve pružaju kakav-takav otpor. Knjige svjesne svojega mizernog položaja u svijetu, nesposobne da se same zapale ili bace u kontejner za stari papir, ta papirnata siročad sklona samožrtvovanju očekuje vas prva, no vi morate dalje, to vam je posao, i zadatak, zato ste uostalom i tu, ulazite u moj stan, i kada grubo, možda i pregrubo odgurnete tu knjišku siročad – uz tek ponešto fine prašine što se načas uzvitla te zamagli prizor, i ničeg više, nikakva namještaja, nikakvih stolica, fotelja, stolova, malenih i velikih predmeta, očekuju vas samo uredno posloženi redovi beletristike, finih romana o obiteljskim povijestima, ljubavnim aferama, a tu su još krimići, znanstvena fantastika i romani za mlade, možda i stripovi. Sve ćete to ignorirati, nećete ni okom trepnuti dok ih šutate u stranu, za vas je to samo nanos snijega što dosadno zaprečuje ulaz u kuću poslije dugotrajna pješačenja zimskim krajolikom – ruke su vam pomodrjele i ne vrijedi puhati u njih jer vam se čak i dah ledi na izlasku iz grla – i kada napokon razgrnete taj zapuh snijega i otvorite žuđena vrata, pred vama je još jedan niz knjiga, sve odreda umnih, filozofija, antipsihijatrija, teorija književnosti, botanika, debele i tanke, one koje još mirišu na posječenu šumu, i one prašnjave, iz kojih čak i ubogi kukci bježe bušeći tunele u njima. Takve pružaju najsnažniji otpor dosad, kao gerilski odred u gudurama zemlje izmučene povijesno-političkim trvenjima, bore se, da, lavovski, kako se kaže, jer u njima je toliko toga nagomilano, tisućama godina mišljenja, ali im podrška sve više slabi, koji su ih podržavali sada su posve iznureni, kao da su kažnjeni dugotrajnim izglađivanjem, pa nemaju snage ni hodati, a kamoli boriti se, doći u pomoć voljenim borcima za slobodu i sunčano sutra, i uskoro će ih dokraja potisnuti, uništiti, već se onemoćali nevoljko povlače u mračne dijelove šume, propadaju u lisičje jame, nema ih, nema, ostaje tišina i vaš neumoljiv hod prema srcu svjetla – tim uglavnom tankim knjigama na kojima gdjekad i ne piše ime autora ni naslov knjige, tako je jeftin taj uvez, ali bilo je bitno, za život presudno izići s tim u javnost, među ljude željne tih riječi. Vidite, tu vam već trebaju jake baterijske svjetiljke, jer dok se kroz uske lisičje jame obavijeni tamom rasijanih riječi probijate prema srcu svjetla, vi ste gotovo slijepi, svako malo se spotičete, padate, uniformom stružete o vlažne stijenke te zemunice neizmjerive duljine. Tko zna koliko ćete tuda tapkati, a niz čelo će vam se slijevati hladni crni znoj, pobočnim hodnicima odjekivati riječi, i činit će vam se nasrtljive poput komaraca dok prekopavate pjeskovitu zemlju na obali rijeke u ljeto, a da ste u međuvremenu zaboravili što tražite, i bit će milozvučne, kožu tijela raspucalu od svakodnevne jurnjave banalnim svijetom (vita più mediocre) ušivat će u najfiniju svilu, takve su riječi – istodobno donose i odnose zaborav, razgaljuju i usmrćuju. Mogu vas, kad ste već obnevidjeli dospjeli ovamo i tek što niste ugledali samo srce svjetla, gotovo smatrati prijateljima, ili bar suborcima koji su prešli isti put kao i ja, ali ne, nešto me priječi, neka čudna tišina koja izbija iz vas – stigli ste, a da ne znate da ste stigli, nanjušili ste nešto, a ne znate da to istodobno njuši vas i bespovratno vas uvlači u svoj svijet, i izvrće vam i kožu i oči, tjera vas da pjevate dok šutite, da koračate dok biste puzali, da sanjate dok biste živjeli, da stižete doma dok biste odlazili iz svog doma. Gledamo se, dok stojite u tom uzanom prostoru u koji jedva i ja stanem, a o dvojici ili više vas ne može biti ni riječi, no vi ste ipak tu, probili ste se kroz planinu knjiga ne znajući kako, i mi se gledamo, krajnje napeto – odložio sam olovku i rukom prekrio pjesmu što je upravo pišem. Ipak, na vaš mig bez otpora ustajem i mi krećemo, ali pred nama je isti onaj put kojim ste došli, kojim sam i sâm došao, i vi odustajete, doduše ne odmah, i ne lako, bez premišljanja, ali vrijeme koje brzo napreduje, koje trošeći sebe još više troši vas, primora vas da stanete, da odustanete od sebe onakvih kakvi ste krenuli ovamo, jer nešto se, zaboga, ipak promijenilo, zar ne, poželimo bar u to povjerovati, i ostaje nam kretanje naprijed, vrtoglavo razgrtanje sve tanjih listova knjiga, a između njih i sve manje riječi, pa razgrtanje zraka, zraka, i zraka.