Malešne | Miroslav Kirin

DJELO

Umjetnik je govorio o svome djelu, govorio je tečno, sigurno, i govorio je dugo, jako dugo, iscrpno i jako uvjerljivo, možda i strpljivo, ali odjednom, bez upozorenja, TV ekipa je prestala snimati, predviđeno je vrijeme za snimanje iscurilo, urednica je izašla na terasu, pripalila cigaretu i naručila kavu, a umjetnik je i dalje govorio, u plavičastom polumraku galerije, jednakim intenzitetom, i dok je tako govorio, zbilo se nešto neobično, naime, čak i ako nikad prije to nije uspio, ako je dotad njegova umjetnost svu draž crpila upravo iz neponovljive, čudesne opskurnosti, onda je upravo sad, u času kad su se kamere izdajnički okrenule od njega i ugasile, sve postalo kristalno jasno, Bin ich ein Gott? Mir wird so licht!, o čemu je zapravo njegova umjetnost, o čemu se godinama gonetalo, i kad se činilo da će ipak završiti, mirno privesti kraju svoje nadahnuto izlaganje, i do kraja života ne reći više ni jednu riječ, više ni jednom progovoriti i zauvijek umuknuti, odjednom se zamrsilo to o čemu je govorio, zapleo se u vlastitu zamku, bespovratno, porumenio je, čelo mu se orosilo znojem, a riječ je zapravo bila o tome kako je jednom, u sličnoj emisiji o umjetnosti, davnih godina umjetničkog zrenja, izjavio kako nikad neće obrazlagati svoju umjetnost, kako je to autodestruktivan čin, i ne dao bog da nasjedne na takve i slične pozive na razgovor, ma sam vrag tu ima svoje dlakave prste, iz osvete što ga je Goethe majstorski razotkrio, Meine Ruh’ ist hin, Mein Herz ist schwer, i što se sad, daj mi objasnite, dogodilo, tko mi je bezočno pljunuo u misli?