Malešne | Miroslav Kirin

NJEZINO LICE

Zamislite ovo, ili ne zamislite. Postavite svoju obranu prije nego što se išta dogodi. Postoji tisuću događaja i samo jedna obrana. Na kineskom je napokon objavljen moj roman. Ali nisam više u to uvjerena – naime, s klapne knjige, ondje gdje bi trebala biti moja slika, gleda me lice neke žene koja nisam ja. Tu, na mojoj knjizi, potpuno nepoznata žena umilno se cereka. Ali je lijepa, i dok se cereka. Žena na fotografiji je uvijek lijepa. Ženi na fotografiji je uvijek lijepo, i meni je uvijek lijepo kada je na fotografiji lice neke žene. I ovaj je put na fotografiji neko lice, ali ovaj put ne želim da bude to lice, želim da bude moje lice, koje nije. Ona ima ravnu, kraću kosu, dočim je moja kovrčava i duga, ona nosi naočale, dočim ja ne. Ona je vedra, nasmijana, dočim ja uvijek pokušavam izgledati tajnovito na svojim fotografijama. Tajnoviti izgled privlači čitatelja, široki osmijeh reklamira pastu za zube. Jedino što nam je zajedničko je da smo obje nedvojbeno žene i obje smo bijele kao snijeg u rano proljeće. Ako smo bijele, nismo Kineskinje, čak ni one koje su izvršile radikalnu estetsku transformaciju. A sada u Kini ni to nije nemoguće. Sada u Kini poslužuju madelaine i kavu iz francuske presice, govore „Koji k.?” i kukaju o strušnoj kuncentraciji smuga u Pukingu. Ali to nije sve, jednom je neki kritičar uporno tvrdio da se glavni lik u mom prethodnom romanu Slike od šećera zove Lionel Richie. (Smijeh. x 2) Tako jeftino, gotovo nisko, da je bar napisao – Charlie Rich, imalo bi neki dignitet. Ali ja sam jednako radoznala kao što sam užasnuta. Tko je ta čudna žena koja je trebala biti ja? Fotografija se čini poznatom, ali nemam pojma zašto. Svaka fotografija izgleda nekako poznato, valjda zato što smo ih vidjeli već milijun, a zapamtili devedeset i devet. Pa sam se raspitala, na Facebooku i Twitteru, stavila fotografiju svoje dvojnice, ne nadajući se ničemu, sve dok netko nije uzviknuo: „Znam tu ženu! Ona to cijelo vrijeme radi autorima!” Moderna kukavica – netko objavi roman, a ona uvali svoju sliku. Uopće ne želim znati kako to čini, ali činjenica je da čini kako već čini. Te noći, prije nego što sam legla spavati, još jednom sam provjerila na Facebooku, i dočekala me poruka prijatelja: „Otkrio sam o kome je riječ – Pierre Summers, autorica romana Umjetnik je u uredu, u redu. Za nju svi obično misle da je Tina Turner, ali ne ona sjajna pjevačica, to nitko i ne pomišlja, i teško ju je zamisliti kako pleše s Davidom Bowiejem, kao i Davida Bowieja da zamišlja nju, literarnu kukavicu. Ona je Tina Turner, autorica bestselera, tzv. pageturnera, otud joj ime”. Ali, ja ipak i dalje tugujem. Kineski se čitatelji mogu izgubiti u izmišljenoj priči, ali je zato tu autorova slika da zajamči izlaz iz fikcije. Vi niste u priči, mrmlja glas s korica, ili ako jeste, radujte se, uskoro izlazite. Roman bez autorove fotografije je kao telefon bez slušalice – nećete moći uspostaviti komunikaciju ni sa čime. Fotografija je javno priznanje da je stvarna osoba napisala roman – a to sam ja! Provela sam četiri duge godine bolne opsjednutosti tom pričom i ne mogu dopustiti da se s korica mog romana smiješi netko drugi, to ne! To je slika koja potvrđuje da sam to ja, da je to fizička slika osobe koja je smogla hrabrosti tu priču pustiti u svijet.