Malešne | Miroslav Kirin

TRI PRAMENA KOSE LEŽE NA PODU AUTOBUSA KOJI VOZI NA GRADSKU PERIFERIJU

Nešto kao uho zataknuto među vlati trave ne može biti uho kad ne čuje korake koji slamaju te iste vlati. Nešto kao rosa ne može biti rosa kad se slijeva niz lice. Nešto kao kosa ne može biti kosa kad leži na podu autobusa što vozi na gradsku periferiju. Zar mogu zamisliti muškarca ili ženu kojima pripada? Kojima su odrezali kosu, više nikad neće biti isti, no vrijeme u kojemu se to dogodilo možda se ponovi. U prolazu između sjedala, među nogama što umorne se klate tri pramena kose više sliče otpacima ili izmetu psa što ga je netko vješto prokrijumčario u autobus. Kao Juli Zeh, kad je htjela putovati Bosnom. Nitko ni u koga i ni u što ne gleda, pa ni u tu odrezanu kosu. Što radi tolika kosa u mom jeziku? Obrasta ga? Želi da postane divljina? Zar ne mucam i bez toga? Za pramenovima bi uskoro mogao doći i razlog zbog kojega su na podu, ne na lijepoj glavi. Kamo ću tek onda? Još ne znam ni razlog koji me u kasno poslijepodne posjeo u autobus. Da se pospremim u prozorsko staklo, dodirujem zgrade i ljude u prolazu? Tri pramena čekaju metlu i lopaticu, da ih otpreme u nepoznato.