Malešne | Miroslav Kirin

UKAZANJE METAFORE U SREDIŠĆU 14. LIPNJA 2015.

(sjećanje na divlji vrt, dok klečim pred Kauflandom i stambenim neboderom)

Odjednom, iz visoke trave, kao jedna od njih,
ne kao stablo, jer ima i raštrkanih stabala okolo,
topola, trešanja, oraha, šljiva,
ali ona ne daju dojam kretanja, kao da su ondje
zauvijek ukopana, poput međaša prostora, njegov
oslonac, prate njegovo vrijeme ništa ne čineći,
ne, ona, ta sredovječna žena, nije nikakav oslonac,
ona krhka izlazi iz gustog snoplja trave,
kao jedna od njih, lelujava travka, bez ikakva znanja
o sebi, odnekud, kao da je tu nije bilo prije,
a jest, bila je, samo što si ne može dokazati,
što je radila, ne može se sjetiti, dolazi, bez sjećanja,
izglobljena, iznikla kao podivljalo povrće, komorač,
od sjemena koje je slučajno palo u tu zemlju,
i niklo pa izraslo iz gnjiloga i crnoga, pa sad hoda,
čini se bez određena smjera, ali nekamo hoda,
nekamo želi otići, a ne zna kamo, no zna da želi otići
odatle, gdje se ne osjeća dobro, gdje je više ne
prihvaćaju, maknuti se, kao da je i sama sebi suvišan
predmet, umjesto u kontejner bačena u visoku travu
podivljala parka, jer zašto bi inače željela dalje, da
nema tog osjećaja suvišnosti u vlastitome mjestu,
odsutnosti nečije potrebe da je voli, bezglavo hoda
i rasterećuje se, odbacuje što može
od tereta prošlosti, a ta prošlost nije samo njezina,
dobro zna s kim je dijeli, i time je teret višestruko
teži, a tu i je sadašnjost, koju je nemoguće odrediti
ili bar prepoznati, ali sjedi joj na leđima, pritišće
glavu, žena mahnito hoda, no to se ne vidi jer hoda
užasno sporo, to ludilo je statično, trava je visoka,
zaklanja vidik, ona je zeleno more koje ključa, žena
je metafora orahove ljuske na valovima mora, baca
je amo-tamo, vjetar koji je jednako tako metafora,
kao i žena, no njezino se tijelo probija, ide, ali nikamo
neće otići, putovanje je metafora,
i ništa