Malešne | Miroslav Kirin

OČAJ

Stvarno me stislo. Bacalo me lijevo, bacalo desno. Povlačilo svom dubinom sjene, onkraj spokojnih flâneura. Izvan ljubopitljivih pogleda. A onda mi je postalo lakše, možda kad sam se sjetio kako sam jednoć gledao film Očaj, R. W. Fassbindera. Na njegovoj špici netko razbija jaja – snježnobijela, porculanski fina, padaju na stol i ljuljaju se poput pretilih labudova – i miješa ih s mlijekom. Mlijeko lagano klokoće, slijeva se niz staklene stijenke čaša. Dirk Bogarde, zapravo Hermann Hermann, kuša čokoladu, neprestano kuša čokoladu. Snima se kako vodi ljubav sa svojom Lydijom. Pa gleda. Žudi da pobjegne iz svojega tijela, pa nalazi dvojnika. Doppelgängera. Svi žele biti netko tko nisu, a kako nitko ne zna tko je, na koncu je svatko ono što i treba biti. To dobro zvuči, to je rješenje. A ne može se iz tijela. Samo duša može. Gdje je pak nestao Nabokov? Ne zna se. A jesam li vam rekao da sam u Zagrebu vidio dvojnika R. W. Fassbindera? A znate i za slučaj Handkea s Trešnjevke? Ja sam još očajan i ne znam to opisati. A dobro je što me ne vidite. Uostalom, i zašto biste. Ostanite na svom mjestu. Budite tko god jeste da jeste. Možda je samo riječ o mojem mjehuru. Da. Mjehuru.