Malešne | Miroslav Kirin

STABLO

Čuješ, rastavljanje stabla počinje od korijena – hitro ga izvučem i zavitlam u svemir, pobožno mu tad skidam godove, da drvo obzirno zaboravi svoju starost, da se liši pamćenja i da ga manje boli, a kad se latim samoga debla, već je lakše, ide u komadu, ta goloća, posve glatko, ne popuštam perfidnom iskušenju da ga rastavim na daske ili planjke, grane su, logično, sljedeće na redu, prvo skidam deblje, jer računam na veći otpor, i svoj sve veći umor, ali ide, polako ide, grančice pomalo radosno trepere u zraku, kao da oklijevaju, ali idu, stidljivo odlaze nekamo, u skrivenu crninu, jedna za drugom, gole, posljednji tužni otpor pružaju listovi, prvo uveli pa mladi, tek zazelenjeli, a kad sve mine, kad prestane sve treptanje, kad je doista sve nepopravljivo gotovo, gore, na samome vrhu, koji je moguće odrediti tek prema sjećanju, drhturi jedan list, kao da je ozebao, a nije, tek je jedini na svijetu.