Malešne | Miroslav Kirin

GO WEST, MIROSLAV KRLEŽA!

Oduvijek se bez uspjeha debatiralo o neuspjehu Miroslava Krleže na Zapadu. Dok su oni dobronamjerni to tumačili ideološkim razlozima, oni zlonamjerni uopće se nisu ni zamarali Miroslavom Krležom. Kako god, u Njemačkoj su bili baš zlatni, nije da se nisu trudili, preveli su Miroslava i osvanuo je on u nekoliko navrata u izlozima njemačkih knjižara. No kako su godine prolazile, te knjige kao da se i nisu pojavile. U godišnjim anketama nitko ga se ne bi sjetio u pregledima prevedenih knjiga. Na izravno pitanje: jeste li čitali Miroslava Krležu?, gotovo svi bi odgovorili niječno. Odgovor je pak bio nešto bolji na pitanje: jeste li čuli za Miroslava Krležu? A među odgovorima na pitanje – zašto niste? – većina je tvrdila da nikako ne mogu zapamtiti, a osobito izgovoriti njegovo prezime, pa su navodili anegdote kada su knjižarima znali izgovoriti besmislice pokušavajući izgovoriti prezime hrvatskoga pisca. Najzlatniji među zlatnima, njemački kroatisti mozgali su kako da doskoče tom problemu. I onda se dosjetili. Tako je jednostavno, uskliknuo je jedan od njih, kako se samo prije nisu toga sjetili. Evo što ćemo, jednostavno ćemo staviti samo inicijale prezimena – Miroslav K. Mogla je biti riječ o prevratničkom potezu. Mogla je. A onda je došlo do neviđene pogreške. Pa se tako, a da nitko uključen u proces tiskanja knjige to nije zamijetio, u izlozima jedne jeseni pojavio roman Ohne mich. Eine einsame Revolution, autora Josefa K. Ubrzo se reagiralo, dakako, premda je knjiga bila u izlozima neko vrijeme, i doznalo se kako je u tiskari Miroslava K. u Josefa K. samovoljno preimenovao mladi tiskar, zaposlen tek nekoliko mjeseci, maturant jedne frankfurtske gimnazije. Zaprepašteni nakladnik naredio je da se knjiga odmah povuče i ispravi pogreška, no kad je doznao da se knjiga ipak dobro prodaje, unatoč bestidnim napadima na izdavača u opskurnim glasilima nekih njemačkih pokrajina, i to navodno zbog spominjanja pomodne riječi Revolution u naslovu, privremeno je odustao. Bila je mudra odluka, objašnjavao je samome sebi urednik knjige, što nisu priložili biografiju hrvatskoga pisca, a radoznali čitatelji bili su upućeni na web stranice nakladnika, gdje su mogli pronaći piščevu detaljnu bibliografiju. S druge strane, nemalo se začudio što nitko od kupaca nije posumnjao u identitet pisca koji se zove Josef K., sve do jedne slavističke konferencije kada je Reinhard Lauer, autor znamenite knjige Wer ist Miroslav K., gotovo proizveo skandal rekavši kako je riječ o grotesknoj pogrešci, da ga sam nakladnik nije diskretno povukao u stranu za vrijeme coffee breaka i objasnio što je posrijedi. No, stvar je ipak bila provaljena, no kad se to dogodilo, knjigu više nitko nije kupovao i nikome se nije dalo započinjati nepotrebnu polemiku. Desetak godina poslije kada je napravljen prijevod njegova kapitalnog djela Zastave, ovaj put kod drugog nakladnika, pozamašna knjiga naslovljena Die Fahnen pojavila se, lijepo opremljena, kako pristoji klasiku europske književnosti, u izlozima knjižara neposredno prije Božića, a kao autor kočilo se ime – Ive Andrića. Naime, na sastanku uredničkog kolegija nakladnika tako se odlučilo većinom glasova. Ipak je Andrić nobelovac, a Krleža nije, i ako ćemo pravo, tvrdili su, priču ovog zadivljujućeg no zakučastog romana prije će prodati Andrićevo nego Krležino ime. Bitna je priča, a ne ime. Ime je slučajno, proizvoljno. Knjigu je prevoditelj predao nakladniku naslovljenu Die Flaggen, no kada su već odlučili promijeniti i samo ime autora, tako su učinili i s naslovom. Na koricama je lijepo pisalo: Die letzten Tage der Menschheit brechen an. Züge rasen hin und her. Politik, Wirtschaft, Regierungen, Beziehungen und die Liebe zerstort, die Familien zerbrechen. Am Beispiel der Familien-dramen von Camillo und Anna wird das Bild der Zerstörung alles Bestehenden nachgezeichnet. Im Individuum widerspiegelt sich die ganze Tragödie der Komödie der Menschheit. No uzalud, ni to nije pomoglo – taj prijevod, premda sjajno napravljen, već desetljećima skuplja prašinu po antikvarijatima i subotnjim buvljacima. Nije bolje sreće bilo ni izdanje koje je tematiziralo piščevo odrastanje – netko se bio dosjetio kako je sada moderno pisati i objavljivati autobiografsku prozu, pa zašto se takvo što ne bi pokušalo s Miroslavom Krležom. Eine Kindheit in Agram. Erinnerungen, bio je naslov te tanke knjige što se pojavila prvoga siječnja 1981. Dakako, njezin je autor, već pretpostavljate, a piše lijepo na koricama, Damian Caracas. Uzbuđenje se nastavlja, bilo je to vrijeme vrhunca latinoameričke književnosti, a tko je zapravo Damian Caracas, ostaje da se dozna u sljedećih 30 + godina. Die letzten Tage der Menschheit brechen an. Züge rasen hin und her.