Malešne | Miroslav Kirin

TEROR VODE

Izašao sam iz stana, no odmah sam se vratio kako bih natočio bocu hladne vode. Na ulici, svako malo vadio sam bocu iz torbe i pio. Bio je rujan, no još je bilo vruće. Psi su se vukli iskeženih jezika, a njihovi vlasnici nevoljko su hopsali za njima. Na tramvajskoj stanici sa zaprepaštenjem sam shvatio kako u boci više nema vode. U taj je čas došao tramvaj pa sam se popeo na nj, no i odmah sišao – ništa nisam smio riskirati. Boca je bila prazna. Srećom, preko puta ulice bio je kafić. Ušao sam i pitao za WC. Natočio sam vodu i vratio se na stanicu. Ovaj sam put bio oprezniji – vodu sam pio sporim gutljajima pazeći da ne popijem previše. Kad sam nešto poslije sišao s tramvaja, sreo sam znanca iz školskih dana. Imao je pohabano odijelo, bio žut u licu i vonjao na kiselo mlijeko. Pozvao me na kavu, no ispričao sam se neodložnim poslom i ubrzo se izgubio u mnoštvu na ulici. Odmah iza ugla izvadio sam bocu i gotovo je iskapio osjećajući olakšanje. Sjeo sam na žičanu klupu na rubu malenog parka duboko dišući i pokušao se sjetiti zašto sam se zapravo zaputio u grad. Ništa, ništa mi nije padalo na um. Pogledao sam bocu i sjetio se da je moram napuniti. Lice mi je obasjao osmijeh.