Malešne | Miroslav Kirin

KAD SAM DOŠLA

U toplo proljetno podne pedeset i troje otočana i otočanki u crnini stoji na molu kako bi odali počast stradalim pomorcima. Dogodilo se to prije desetak, možda i dvadeset, ili dvjesto godina, znadu dobro svi kad, a ako i ne znaju, dođu svejedno, to je njihova, zajednička priča, onakva kakva se prenosi tišinom, šutnjom, više negoli riječima. Poslije kratkog govora netko zavitla vijenac u more. Zapište sopile. Začuju se valovi, što su se dotad bili pritajili. Otočani se potom, i dalje ne govoreći međusobno, užurbano zapute prema konobi ispred koje su već bili postavljeni drveni stolovi puni tanjura s friganim srdelicama i trljama. U isto vrijeme, dok su sjedali za stolove, prema istom je molu brzo koračala, lupajući potpeticama, trčala-spoticala se i sredovječna žena u crvenoj jakni od perja. Zastala je na molu okrenuta pučini, rukom napravila smiješnu kretnju kao da blagoslivlja more, a onda se požurila prema konobi. Baš mi je žao, rekla je nešto poslije mladoj konobarici sva zadihana – konobarica je već prala tanjure iz kojih su do maloprije pohlepno u tišini jeli otočani prije nego što su se razišli, kad sam došla, već je sve bilo gotovo. A konobarica i nije bila baš posve sigurna na što je točno ta žena u crvenoj jakni od perja mislila, no nije ju iskreno ni zanimalo, samo da što prije opere te tanjure, to cijelo brdo, jer samo što joj smjena nije završila, pa još malo šetnje uz more i gotovo.