Malešne | Miroslav Kirin

SREĆA

Štošta ne znam o ovome svijetu, ali bar znam što je sreća. Možda odveć preuzetno? Nije. Ne živim u New Yorku, ne živim Berlinu, ne živim u Parizu, ne živim u Beču, ne živim u Ateni, ne živim u Bukureštu, a ni u Pekingu. Živim u Zagrebu. I, što je sreća, pitate? U parku nedaleko od mog stana redovito šetam psa i baš ondje, prošloga petka, bilo je sunčano, sjećam se, naleti jedna prelijepa djevojka sa svojim psom, i krenemo mi s pričama, onakvom pričom, takvom pričom, pričama o nečemu i ni o čemu, pustimo pse da se igraju, i pričali smo tako neko vrijeme, kad se ja okrenem da vidim gdje mi je pas, i imam što vidjeti – navalio moj medo na njezinog psa. Zalijepili se, prava čupava lopta, jedva sam ih razdvojio, uglavnom, da skratim, ostavila mi ta djevojka svoj broj i danas idemo na piće, možda budem imao sreće kao i moj pas, ali to nije ono što sam htio reći, premda i to ponešto govori o tome što znam o sreći, o sreći jednoga dana. Htio sam naime reći kako u tom parku redovito srećem i velikog hrvatskog umjetnika Dalibora Martinisa, a ono što me zadivljuje kod njega, između ostalog, jest to što on zna tajnu binarnih sustava, a ja se, eto, izgubim pri spomenu bilo kojeg broja. No ne propuštam njegove izložbe, i što manje razumijem njegove radove, to je moje divljenje veće, kao i osjećaj sreće što ga, takoreći, poznajem, što živim u Zagrebu, a ne u Londonu, tamo nikoga ne bih poznavao, što Dalibora viđam u parku, samoga ili s prijateljima koji su, doznao sam poslije, također umjetnici istoga kalibra, ako ne i veći. Gdjekad sjede u kafiću na uglu ulice prekoputa parka, Dalibor žestoko gestikulira, ostali ga mirno promatraju, a katkad i nešto odvrate, na što Dalibor ostaje zapanjen, pa ustaje, stoji trenutak, zamišljen, a onda ulazi u kafić i … Čekao sam cijelo to poslijepodne, Daliborovi prijatelji već su se bili razišli, a Dalibora niotkud – nikako da iziđe iz kafića. Ušao sam potom i ja, Dalibora, nekako sam i očekivao tako, nije bilo unutra, i našao sam se u nerješivoj situaciji. Naime, nabasao sam na troja vrata. Na jednima je pisalo 1, na drugima 2, a na trećima 0. Koja god da vrata otvorim, znam, Dalibor neće biti ondje. Okrenuo sam se da izađem iz kafića, ali za stolom kraj vrata sjedila je ona djevojka. Pas je ležao pokraj njezinih nogu. Vani, za stolom gdje su sjedili moji prijatelji umjetnici, više nije bilo nikoga. Sjeo sam kraj svoje kćeri i pomilovao psa.