Malešne | Miroslav Kirin

PISMO MLADOJ PJESNIKINJI

Čuj, Ana, posve si u pravu, nisi nimalo pogriješila kada si,
govoreći o toj knjizi, uplašenog čovjeka nehotice preimenovala u umornog,
ne mogu ti reći koliko se mnogo slažem s tobom, sretnim
slučajem tvoje pogreške, umor je posljednja faza, nikako stupanj
između, nekakvo prijelazno stanje, umor je ishod, i točka na sve,
odande nema pokretanja, umoran čovjek sjedne, prekriži ruke i čeka,
ili bar misli da čeka, jer nema što čekati, sve je već dovršeno, misli,
došli smo u posljednju fazu svojega zemaljskog poslovanja, umorni smo,
tijelo nam se istrošilo, nemamo više snage ni za što, a dok je u nogama
bilo snage i volje, bilo je i u riječima, ali to je sad prošlost, minulo je i to,
ali htio bih ti reći kako to nije ono najgore, čovjek sjedi i čeka,
iza njega je prošlost, a budućnosti vjerojatno nema, pa ne mora brinuti,
o njoj razmišljati, jer da je ima, čelom bi mu kružili ledeni kristali znoja,
rukama bi kopao brazde po svom tijelu, a misli se mljele u suludom kovitlacu,
(oprosti, moram sad ići, javit ću se)