Malešne | Miroslav Kirin

U SJENI MUTIRANA HRASTA

Bilo je to baš cool – otvorio je ormarić s otpacima na stanici, gurnuo ruku u kantu, pročešljao sadržaj, izvadio ruku, ništa, zatvorio vratašca i produžio prema sljedećem ormariću s otpacima. Riđe, čvrste brade. Guste, slijepljene riđe kose koja je nekad možda bila plava, ali je od uništena života promijenila boju. Pola sata poslije čamcem sam doplovio do nečega što mi se činilo malenim poluotokom, izdignutim iznad mora. Na obali je ribar pecao ribe. Iza njega stabla mutiranih hrastova bacala su sjenu po morskim valovima, koji su je lomili i dijelili među ribama. Ribar je zavidno gledao, ponovno će ostati bez večere. Odložio sam vesla, privezao čamac uz hrastov korijen što se spustio u morsku pličinu, i popeo se na obalu. Krenuo sam strmim puteljkom koji je vijugao uzbrdo. S lijeve je strane bio poduprt kamenim zidom. Naslonjen na nj, jedan je muškarac zurio u more. Promatrao ga je ribar u sjeni mutirana hrasta. S desne strane puteljka nije bilo ograde, nego se puteljak razlijevao u livadu na kojoj su dva muškarca zubljala pokošenu travu, a već u podnožju brijega ležala je djeva, kao u naslonjaču, i zadirkivala dvojicu muškaraca, koji se nisu usudili pogledati nju. Prošao sam kroz kapiju napravljenu od drvenih trupaca. Uza samu stijenu, obraslu grmljem, s lijeve se strane stisnula kuća. Činila se prazna, dim se nije izvijao, nitko nije provirivao kroz prozor, zavjese se nisu pomicale. No ipak, u toj kući žive dvojica muškaraca, i njihova dokona djeva, a svakodnevicu oblikuju prema katalogu najskarednijih činova. I ribar na obali, dakako, sudjeluju u tom komplotu. Uspinjući se puteljkom sreo sam još jednog muškarca, potencijalnog pohotnika, a on mi je podignutom puškom pokazao na stijenu što se izdizala usred tog brežuljka. Na padini te stijene naziralo se oko, koje me netremice gledalo, a taj muškarac ga je možda kanio ubiti. Nisam se začudio što me gleda jedno takvo usamljeno kameno oko, u pretjeranoj uposlenosti svih ljudi koje sam dosad sreo niti jedan nije obraćao pozornost na mene, niti jedan me nije pogledao, ni pitao kamo idem. Otok, ili poluotok, bio je njihov i bilo je neobično što im ne smeta moje vršljanje po njemu. Tih šestero muškaraca i djeva u njemu su pronašli dovoljno razloga za ostanak. Ionako bi ih i negdje drugdje čekao sličan otok ili poluotok. S druge strane puteljka penjala se gusta široka živica da bi se pri vrhu zgusnula u šumarak koji je gotovo progutao ruševne kuće, ostatke nekadašnjeg zaselka na samome vrhu brda. Plemićki dvorac sad je bio tek ruševina, ali se u kućici po svemu sudeći moglo živjeti. Jato pataka prelijetalo je brežuljak. Došavši do zidina, osvrnuo sam se. Ona dvojica muškaraca koja su zubljala sijeno i dalje su zubljala, a djeva je ležala u svome livadnom naslonjaču. Ribar je i dalje bio strpljiv, no sad je tiho razgovarao s muškarcem naslonjenim na zidić. Onaj na puteljku koji je naciljao kameno oko još nije opalio, i ne zna se hoće li ikad. Bio sam se već dobrano umorio pa sam se ispružio kako bih malo predahnuo. Krajičkom oka promatrao sam mutirane hrastove čiju su sjenu sjekli morski valići, a ribe se otimale za svaki komadić. Iza moje glave, kroz pramenove kose približavali su se jedrenjaci, a još dalje iza njih nazirao se New York. Bilo je to baš cool, rekao sam nešto poslije otvarajući ormarić s otpacima na tramvajskoj stanici.