Malešne | Miroslav Kirin

PJEV NOĆNIH PTICA

Ptice, čiji pjev ne uspijem prepoznati kasno noću, vrate mi se danju. Danju smo obasjani, čitljiviji. Vrijeme je meteorološko, uvijek povoljnije od ljudskoga. Ne zateknem li koju zgrčenu u džepu kaputa kad se vratim iz šetnje, bit će ispred vrata stana. Drhtat će, pokisla, sretna što se sklonila od jake kiše. Ili tko zna od čega drugog. U pohabanom kaputu. Jakni iz skladišta humanitarne pomoći. Ronilačkom odijelu. Opravi Proustova vozača. Šuplje joj se kosti premještaju, pjevaju zvonom srušene crkve, i zrak unutra sipi kao snijeg, sebe zatrpava. Zar me ne prepoznaješ, govori mi i kljunom kucka po dlanu. Ali ja te ne razumijem, zar ne znaš pjevati, kažem. Ptica mi i dalje kucka po dlanu, odbija išta suvislo iz sebe ispustiti, no na koncu mi ipak pruži zgužvani požutjeli papirić. Uzmite i bar pročitajte, govori mi, i dok zbunjen zatvaram vrata, listić pada na pod, i s njim nestaje svjetla na stubištu.