Moja ti | Jasna Jasna Žmak

NA POČETKU

Na početku si mislila da te želim osvojiti svojim pričama. Vjerovala si da ih pišem kako bih te zadivila. Zapravo, vjerovala si da ih piše netko drugi, u moje ime, a da ih onda ja preuzimam i potpisujem kao svoje. Bila si uvjerena da ti kao svoje podmećem tuđe rečenice, tuđe misli, tuđe osjećaje, kao da sam lik iz jednog od onih jeftinih romana.

Jer ja sam ti na početku, baš kao lik iz jednog od tih jeftinih romana, svoje priče slala poštom, u malim plavim kuvertama. Priče o tebi i meni, priče o nama. O tome kako smo se upoznale, o tome kako smo se poljubile, o tome kako smo se sve ono što dolazi poslije…

A ti si ih čitala i čuvala, čuvala ispod kreveta i čitala na njemu, ali nisi vjerovala da ih pišem ja. Bila si uvjerena da je sve to samo igra, posljedica moje neutažive romantike zbog koje me nije bilo sram posegnuti ni za tako jeftinim trikovima.

I pristala si na tu igru pretvaranja, nisi mi ništa govorila o svojim sumnjama, jer te su ti se tuđe priče, koje su zapravo bile moje, sviđale, jer si ih htjela još, jer ti se svidjela ta moja staromodna strategija zavođenja.

Malo te zato zbunilo kad sam te iste priče počela objavljivati, i to pod svojim imenom.

Prvu si pronašla u Vijencu*, drugu u Zarezu*, a treću na internetu… sve tri u razmaku od niti mjesec dana. Odmah si ih usporedila s pričama koje sam slala tebi, izvukla ih ispod kreveta i suočila jedne s drugima, ali jedine razlike koje si uočila bili su neki beznačajni lektorski ispravci, pokoji izbrisani zarez, pokoje izostavljeno slovo, neznatno izmijenjena sintaksa…

Shvatila si onda da to zaista jesu moje priče, moje rečenice, moji osjećaji. Shvatila si da se radi o meni, o nama, da se nisam pretvarala. I tako je tvoja teorija o mojem piscu u sjeni pala u vodu.

Ti pišeš…, rekla si mi onda, kao da si otkrila jedan od najvećih svjetskih misterija i nikada tu rečenicu nisi dovršila.

(Ja pišem, da, tako bih ti bila odgovorila, ali tu rečenicu nikada nisam započela.)

Sada živimo skupa, pa ti priče više ne šaljem poštom, ali ih i dalje pišem, pišem priče o tebi i meni, priče o nama, našem krevetu, tvojim snovima… ali za tebe je to kako nastaju moje priče i dalje jedna velika enigma, moje pisanje i dalje te potpuno fascinira, u tebi i dalje živi neka mala sumnja u to jesu li sva ta slova zaista moja.

Jer ja obično pišem noću, kada svi već spavaju, kad i ti već odavno spavaš, i snivaš stvari o kojima ću ja već sutra možda pisati. Da, ti me zapravo nikada nisi vidjela kako pišem, tako da i dalje nisi sigurna pišem li te priče uistinu ja ili se noću možda ipak pretvaram u nekoga drugog. I sve bi dala da samo jednom možeš vidjeti kako ispisujem jednu od naših priča, ali redovito zaspiš prije toga. Kad dotaknem prvo slovo na tipkovnici, ti si već duboko u zemlji snova.

Tako je i sada, dok ti spavaš, ja pišem ovu priču koja će te, umjesto u sandučiću, ujutro dočekati u krevetu, za doručak. Tebe, mojeg pravog pisca u sjeni. Tebe koja si rješenje mog najvećeg misterija.

Jer moje priče nastaju tako što smo se nas dvije upoznale, tako što smo se poljubile, tako što smo se sve ono što dolazi poslije…

Moje priče nastaju tako što mi jesmo.