Moja ti | Jasna Jasna Žmak

UMJESTO BIOGRAFIJE

Ja ne volim službene biografije i da mogu, sasvim bih preskočila njihovo ispisivanje. Jer zna se kako izgledaju službene biografije, zna se zašto se one sastavljaju i što se od njih očekuje. Zna se, osim toga, i što u njima treba otkriti, a što sakriti te kako ih treba sastaviti da budu privlačne. A kad se toliko toga o nečemu zna, onda to nešto podsjeća na HDZ*, a to nikako ne može biti dobro.

Zato puno više od biografija volim bilješke, i da moram sama napisati svoju, najradije bih je sastavila kao niz prijateljstava: s ljudima, knjigama i filmovima, začinjen mojim najdražim izletima i pokojim glazbenim brojem.

Sve bi počelo s Pulom u kojoj sam odrastala i prvim danima djetinjstva. Spomenula bih tu jednog svojeg profesora koji je nedavno rekao da mu, što je stariji, sve važnijim postaje mjesto na kojem je prvi put skočio u more. I izviđači bi dobili posebno mjesto jer sam zahvaljujući njima zavoljela lutanje po šumama (o kojima bih poslije nadugačko pisala). Srednja škola ne bi zauzela puno prostora, kao uostalom ni onih par godina na Ekonomiji, ali dvadesete bi zato bile pune živopisnih crtica, novih prijatelja, važnih odluka, snažnih ljubavi, velikih putovanja.

Jedno cijelo poglavlje sigurno bi zauzeli jadranski otoci na kojima sam bila, a drugo moje putovanje po jugoistočnoj Aziji. Nekoliko stranica posvetila bih Kempu* i Putu koji sam prešla od bijelog do zelenog pojasa. Spomenula bih tu i kako sam se riješila straha od pasa i nekih drugih strahova prije i poslije toga, i koju ste ulogu ti i Gestalt* imali u svemu tome. Skicirala bih i neke druge bitne spoznaje i doživljaje, poput trčanja za Suncem koje zalazi za neki nepoznati američki rt ili trenutka u kojemu sam shvatila razliku između označenog i označitelja* (ne šalim se).

Svaki od moja tri najbolja prijatelja dobio bi po dva lista papira, oni obični dobili bi po jedan, a poznanici, suradnici i cimeri do jedne stranice. O ljubavima bih se raspisala bez ograničenja broja znakova, a dosta bih toga zabilježila i o mami, tati, bratu, nonićima i nećacima. Posebnu pozornost posvetila bih pisanju, a nešto bih zapisala i o činjenici da češće od muškaraca volim žene, posebno tebe… iako načelno ne vjerujem u rodove.

Našla bi se tu i poneka službenija stvar, istina, poput uspomena s najdražih predstava na kojima sam radila (Timbuktu* i Samice*) ili datuma diplome (za roditelje), ali to bi bilo to. Možda bih zapravo dodala i koju o Akademiji, odnosno Dramaturgiji, jer ondje sam provela, i dalje provodim, dosta vremena.

Navela bih i datum rođenja, jer mi je nekako drago što sam rođena na prvi dan proljeća. Drugih datuma ne bi bilo, osim možda onoga na koji sam položila ispit za voditelja brodice.

U zaglavlju bih, umjesto adrese, stavila link na svoj Twitter, a umjesto službenih dokumenata priložila bih popise najdražih filmova, knjiga, pjesama, uvala, i pokoju sliku mojih bivših radnih stolova, tenisica i bilježnica. I još bih negdje usput objasnila kako sam iz Jasne postala Jasna Jasna.

Da, takva bi bilješka bila potpuno neupotrebljiva, a vjerojatno i besmislena svima osim meni. Drugim riječima, bila bi to točno onakva bilješka kakvu bih željela.