Moja ti | Jasna Jasna Žmak

VOLIM TE

Iza nas je više od nekoliko prebrođenih kriza, nekoliko kila nagomilanih frustracija, i isto toliko pa još duplo više sreće i ispunjenosti, iza nas su zaboravljene gluposti, nemoguće podrške, ponovo probuđeni osjećaji, iza nas su duge nesigurnosti i još duži razgovori, samo nama jasni kompromisi, zalijevanje stalosti i brisanje slabosti, iza nas su male povrijeđenosti i velike riječi, rasplinute sumnje, nemogući zagrljaji, beskrajne dubine i nevjerojatni skokovi, iza nas su besmislena jutra i značajni pogledi, poljupci koji govore i nepremostive sličnosti, sve je to prošlo između nas u zadnjih iks mjeseci, i dalje se gužva u jednako snažnom polju naše bliskosti.

I ti mi još uvijek nisi rekla, Volim te, ne tim riječima.

Ne znam zašto sam to dodala, to ne tim riječima, kad dobro znam da se Volim te i ne može reći nekim drugim riječima. Može se reći na nekom drugom jeziku, to da, što onda automatski znači i neke druge riječi, ali i te neke druge riječi zapravo znače isto.

Dugo smo o tome šutjele, ili barem ja, patila sam zbog toga u sebi, praveći se da me sve to zapravo ne smeta, uvjerena da zapravo nema veze, to što mi nisi to nikada rekla, jer sam, kao, sama to odmah shvatila, pročitala to u tvojim očima, onog našeg prvog dana, tamo kod Rovinja, kad si me onako pogledala.

Ali istina je da nisam uvijek oko toga bila tako jako sigurna, istina je da me često bilo strah da mi to nikad nisi rekla zato što to zapravo nisi nikad ni osjetila. Bila sam često zbog toga nesigurna, zbunjena, nesretna, uvjerena da sam zapravo nevoljena.

Sve dok te jednog dana nisam napokon s tim suočila, jer previše je vremena prošlo, a ta rečenica se još uvijek nije među nama pojavila.

Stvarno ti to nisam nikad rekla? pitala si me onda, a ja sam ostala zatečena. Da, dok sam ja prolazila kroz krize, sumnje i nesigurnosti, dok sam se ja lomila u sebi, ti to nisi ni primijetila.

Stvarno? pitala si me ponovo, potpuno nesvjesna onoga s čim sam se ja mjesecima u sebi borila. Da, ti to uopće nisi bila primijetila, nije ti nikada palo na pamet da mi to nisi nikada rekla. U tebi se to toliko podrazumijevalo da nije bilo ni potrebe za verbaliziranjem toga. A kad sam napokon smogla hrabrosti da te pitam, Voliš li me?, ti si sve moje strahove, kao i obično, jednostavno otpuhala.

To mi je toliko jasno da sam ti očito zaboravila to reći. Tako je glasio tvoj jednostavan odgovor, prozaičan kao što si prozračna čitava ti. Naravno da te volim, nastavila si, kao da je to najprirodnija stvar na svijetu, još od onog našeg prvog dana, tamo kod Rovinja, kad si me onako pogledala.

Ali ni ti meni nikad to nisi rekla, sjetila si se onda, ali ja sam već imala spreman odgovor na to.

Jesam, ali u sebi, rekla sam ti, a ti si se na to glasno nasmijala.

Onda sam ti to rekla još jednom, i to naglas, I love you, ti amo, Ich liebe dich, je t’aime, rekla sam ti to zapravo četiri puta, na sva četiri jezika na kojima to znam reći. Ali i jedan mi je zapravo sasvim dovoljan, taj naš hrvatski, jer ne trebam više od dvije riječi da ti kažem to… a kad malo bolje razmislim, shvatim da mi ne treba ni toliko, shvatim da i meni to piše u očima, još od onog našeg prvog dana, tamo kod Rovinja.