Moja ti | Jasna Jasna Žmak

NA KVADRAT

Ti se pališ na rečenice. Ti se toliko pališ na rečenice da ih imaš potrebu zauvijek zadržati za sebe. A tako se nekako pališ i na mene. Rečenice i ja tvoji smo doživotni robovi, čini se. Pa iako meni to ne predstavlja problem, za rečenice se ipak malo bojim. Jer kradeš ih odasvud i od svih, bez osjećaja krivnje, bez osjećaja za mjeru. Kad čuješ dobru rečenicu, elegantno izvadiš nalivpero iz jednog i papirić iz drugog džepa, pa je zabilježiš za povijest, spasiš od zaborava… a poslije je ponosno zalijepiš na zid naše spavaće sobe koji je sada već gotovo cijeli prekriven tuđim mislima.

Ali ta tvoja kleptomanija u ovoj mi priči najmanje smeta. Više mi smeta to što sve češće te rečenice silaze s našeg zida u tvoja usta pa iz tvojih usta ulaze u moje uši. Ne znam koliko već traje ta zaraza, ali nedavno sam shvatila da sa mnom već neko vrijeme razgovaraš citatima. Bilo da se svađamo ili volimo, šapćemo ili vičemo, ti izgovaraš rečenice koje nisu tvoje, rečenice koje je prije tebe već netko rekao. Imaš neku vrstu lalije*, sigurna sam, samo trebaš otići kod nekog doktora lingvistike da ti potvrdi simptome.

Ali ti u tome ne vidiš ništa loše, tebe to veseli. I ponosna si na svaku od ukradenih rečenica. Naše rečenice ionako su uvijek tuđe, tako se braniš kad ti kažem da su citati zlo, pa mi objasniš da je citat je citat je citat je citat, a ja se onda onesvijestim od prevelike koncentracije navodnika u naših trideset kvadrata.

Najgore je što rečenice kradeš i od mene, bez pitanja i pardona, u prosjeku dvije po priči. (Zato se i trudim pisati malo.) A kad ti zaprijetim tužbom, ti mi odgovoriš, Ne postoji copyright na jezik, kao da je to nešto pozitivno.

Pa iako sam te bezbroj puta molila da barem u ozbiljnim razgovorima prestaneš s citiranjem, ta je bolest očito već uzela toliko maha da ni sama nisi sposobna u svom govoru kontrolirati upotrebu navodnih znakova. Zato ponekad imam osjećaj da te više ne prepoznajem, da si cijela satkana od recikliranih izraza.

Pokušala sam jutros s tobom ozbiljno o tome razgovarati; pogledala sam te ravno u oči i iskreno upitala, Šta ti treba? uvjerena da je manjak nečega, ne znam čega, kriv za tvoje preplavljivanje tuđim riječima.

Ali ti si mi ponovo, umjesto svojim riječima, stvar pokušala objasniti nečim što si negdje pročitala. Ne sjećam se više kako je glasila ta rečenica, sjećam se samo da sam nakon nje izrekla najgadniju psovku u povijesti, neku koju nikad prije nisi čula, neku kojom sam iznenadila ne samo tebe i sebe, nego i naše susjede. Toliko gadnu da ju je lektorica odlučila izbaciti iz teksta, izbrisati iz povijesti, tako da je više nitko nikada ne može ponoviti.

Dalje se priča razvijala ovako: na tvoje molbe da se smirim, ja sam zalupila vratima, na tvoje pozive ja se nisam javljala. A onda, kad sam se nekoliko sati poslije, umorna i iscrpljena, vratila s placa ruku punih vrećica, glave pune isprika, jer zaključila sam da sam možda ipak malo pretjerala, dočekao me na vratima stana jedan prazni papirić.

Prazni papirić, da.

Onakav na kakve zapisuješ ukradene rečenice.

Onakav kakvih nam je puna spavaća soba, kakvih mi je već stvarno dosta.

Glava mi se u trenu ponovo napunila psovkama, vrećice su pale na pod, a ja sam skoro počela plakati. Smislila sam ti u trenu trideset užasnih nadimaka i još dva stvarno grozna. Smislila sam dvjesto načina kako da ti napakostim i prvi put od početka naše veze sasvim ozbiljno pomislila na njen prekid.

A onda sam otključala vrata od stana.

Vrećice su mi ponovo pale na pod, psovke su u trenu nestale iz moje glave, umjesto na prekid, skoro sam pomislila na vjenčanje… jer u stanu me dočekao odgovor na ono moje, Šta ti treba?

Dok sam ja kupovala grincajg, tikvice i đumbir, ti si svaki milimetar našeg stana prelijepila papirićima, sve zidove, sve podove, sve predmete, sve sve sve, čak i sebe, samo svoje usne ne.

I televizor i bicikle i krevet i pidžame, sve je bilo prekriveno papirićima. I na svaki si od njih sitnim slovima nalivperom napisala, Baš ti, baš tu*. I premda živimo u samo trideset kvadrata, i premda je i to tuđa rečenica, ja sam se svejedno rasplakala.

Baš tu, baš zbog tebe.