Moja ti | Jasna Jasna Žmak

ONAJ DAN U MJESECU

Probudit ću te poljupcem, već znam. Ali ne još. Probudit ću te kada čujem da se onaj kamion koji čisti ulice približava našoj zgradi… da te umjesto njega probudim ja. Utorkom i nedjeljom budi nas on, srijedom i petkom onaj drugi, kamion koji odvozi smeće, subotom gospođa od krumpira*, a ljeti vrućina.

Ali sada je još zima.

I ja sam se probudila jer tebe nema, nema te u krevetu, tu do mene.

Ti spavaš na kauču u dnevnoj sobi jer ondje je, navodno, kaučima mjesto. Kreveti u spavaćoj, kauči u dnevnoj sobi, tako to ide, ponavljaš mi svako toliko.

Ti spavaš na kauču jer danas je onaj dan u mjesecu, onaj kad se budimo odvojeno. Jer tako idemo i spavati, odvojeno… ja u spavaćoj, ti u dnevnoj sobi.

Nedostaješ mi… to je moja prva misao svakog tog dana u mjesecu. Nedostaješ mi, iako znam da si samo sedam koraka udaljena od mene, iako znam da si zapravo tu.

Taj dan u mjesecu zato i postoji, zato da ti meni nedostaješ u krevetu i da ja nedostajem tebi na kauču, da si zajedno nedostajemo. To je naš mali mjesečni ritual, ritual nedostajanja koji smo same uvele.

Nekad prije, puno prije, dok se još nismo ljubile, dok smo još bile samo prijateljice, svi dani u mjesecu bili su oni kad smo se budile odvojeno. Jer tako smo išle i spavati, odvojeno, svaka na svojem kraju grada, jedna u Derenčinovoj, druga na Trešnjevci…

A za to što više nismo samo prijateljice, za to što se sada ljubimo često i puno, za to je kriv tvoj kauč, onaj na kojem smo provele našu prvu zajedničku noć. Kriv je kao što su drugima krive zvijezde ili sudbina ili pak vino. Tako kažem ja.

Ti kažeš da kauč ne može biti kriv za nešto tako lijepo kao što smo ti i ja, jer krivnja je za pogreške i povrede, a mi nismo ni jedno od toga. On za nas može biti samo zaslužan, kažeš mi i dodaš da je vrijeme da naučim pravo značenje nekih riječi. Kao što je naprimjer kauč, kao što je naprimjer krevet.

Jer kreveti su za spavanje, a kauči za sjedenje, objašnjavaš mi dok se ja pitam kako smo onda mogle na kauču spavati, one naše prve noći. U mom bivšem stanu spavaća i dnevna bile su ista soba i ondje je kauč mogao biti krevetom, kažeš mi, inače bi to trebalo biti kažnjivo, to da ljudi imaju kauče, a zovu ih krevetima. I koriste ih kao takve. Onda ja kažem da sereš i da ne želim još jednu Babić-Finka-Moguš* svađu, a ti odgovoriš da to nije svađa nego razgovor i da je moj problem u tome što ne znam stvari nazivati pravim imenom. Stvari kao što je naprimjer kauč, stvari kao što je naprimjer krevet.

O svemu tome mislim dok ti i dalje spavaš na kauču, onom u dnevnoj sobi.

Da, pristala si na to, iako su kauči za sjedenje, a kreveti za spavanje, pristala si jer danas je onaj dan u mjesecu, onaj kada se budimo odvojeno.

A ja, budna u tom krevetu za spavanje, čujem da se onaj kamion koji čisti ulice približava našoj zgradi. Ustajem iz kreveta, hodam sedam koraka do dnevne sobe, kauča, tebe.

Zima je i ja te budim poljupcem.