Moja ti | Jasna Jasna Žmak

7/39

Mi nemamo radno vrijeme. Ponekad je to blagoslov, ponekad prokletstvo, a najčešće oboje. Jer ponekad to znači da možemo spavati do podneva, a ponekad, kad stisnu rokovi, da su nam radne i subota i nedjelja. Za razliku od naših roditelja i ona dva prijatelja koji imaju normalna uredovna vremena, naš tipični radni dan ne počinje u osam i svakako ne završava u četiri, naš tipični rad dan zapravo i ne postoji jer svaki od njih je drugačiji.

Ti si život bez radnog vremena sama odabrala, za njega se izborila, a ja sa svojom diplomom dramaturgije nisam imala puno izbora. U svakom slučaju, sada smo obje manje-više stalno zaposlene, ali bez ugovora.

I ti i ja radimo od doma. Naših četrdeset kvadrata istovremeno su i naša osobna i naša poslovna adresa, u njima se nalaze i naš neradni krevet i naša dva radna stola. I ponekad, kad stisnu rokovi, zna se dogoditi da danima ne vidimo ništa drugo osim svoja četiri zida. Iako smo tada obje stalno doma, doma smo tako da jedna od nas uvijek gleda u ekran kompjutera. Kažu da su naša zanimanja slobodna, ali ja mislim da je ta sloboda prilično uvjetna.

I ti i ja živimo zahvaljujući riječima, zarađujemo za život rečenicama… otuda i potječe ta naša navodna sloboda. Ti ih prevodiš, a ja ispisujem, tako da je naš stan uglavnom ispunjen zvucima tipkovnice, pogotovo kad stisnu rokovi, jer tada u svako doba dana barem jedna od nas udara po tim plastičnim slovima. To je zvuk uz koji se budimo, to je zvuk uz koji liježemo.

Neću više tako, rekla si mi jutros, dok smo kovale planove za slučaj da dobijemo na lotu, jer večeras je izvlačenje 7/39*. Nisam te pitala, Kako?, jer znala sam odmah na što misliš, jer znam da već neko vrijeme sanjaš o karijeri bankovne službenice. Nekidan si to i doslovno sanjala, sebe u poslovnom kostimu, kako ideš na posao u PBZ* na Cvjetnom i ondje za šalterom provodiš osam sati nakon čega prazne glave, bez rokova, odlaziš doma, a plaća ti sjeda redovito, sredinom mjeseca.

Zamisli da su nam sva popodneva slobodna, zamisli da nam nitko ne duguje honorare, nastavila si za doručkom, dok sam ja i dalje bila za kompjuterom. Ti si ovih dana „slobodna“, nemaš nikakvih rokova, pa možeš satima doručkovati i prepuštati se takvim snatrenjima. Ali ja ih imam, dva danas i jedan sutra. Zato sam ja svoj doručak pojela odmah, zato ovaj put ne sudjelujem u tvojim maštanjima nego koncentrirano nastavljam udarati po ovim plastičnim slovima.

Inače, kad smo obje slobodne, o takvom urednom, uredskom životu znamo zajedno maštati preko cijelog dana, planirati kolike ćemo kredite dignuti i za što, smišljati izlete za te uvijek slobodne vikende… nismo u tim maštanjima nikada bahate, ne treba nam puno za početak, samo jedan Novi Zeland ili malo Afrike… Ali i te nam se uvjetne utopije redovito uruše, kad shvatimo da u takvoj kombinaciji ne bismo imale vremena za svoje rečenice, kad shvatimo da bi to značilo razne šefove i nadređene i samo par tjedana godišnjeg…

I dok ti nastavljaš osmišljavanje svojih bankovnih dana, i dalje uvjerena da bi ugovor na određeno bio puno bolje rješenje od prekarijata*, svjesna da onih na neodređeno više gotovo da ni nema, ja osjećam rokove kako se bliže.

Nemam sad vremena za to, moja ti, kažem ti, premda i ti znaš da moram dovršiti ovu priču koja je jedan od tih rokova. Moram je dovršiti, a ne znam kako, treba mi još tristotinjak znakova.

Kad shvatiš da te stvarno više ne slušam, kažeš mi da ideš do bankomata provjeriti je li ti sjeo novac za prijevod koji si predala prije godinu dana. Kažeš mi to rezignirano, jer znaš da su ti koji ti taj novac duguju isti oni čiji me rokovi upravo stišću, jer znaš da ćemo uskoro redovito zajedno odlaziti u tu istu šetnju do bankomata, ruku pod ruku, dok će nas iza stakla gledati bankovne službenice, tamo na Cvjetnom, mirno lupkajući po svojim tipkovnicama.

I one vjerojatno igraju loto, rekla si kad si došla doma, a ja sam dobila svojih tristo znakova pa se vratila tebi u krevet, u predahu između rokova.