Moja ti | Jasna Jasna Žmak

ONO SVE STO ZNAŠ O MENI

Osvojila sam te svojim pričama. Puno prije mene upoznala si njih. U povremenim objavljivanjima mojih priča stvorila si sliku o meni, sliku satkanu od riječi moje fikcije. Prvu si pronašla u Vijencu, drugu u Zarezu, a treću na internetu. I čitajući moje riječi mislila si da su one moja zbilja, vjerovala si da su moje priče moja autobiografija.

Ono što te zbunjivalo je da si u njima često na čudan način pronalazila sebe, ono što te zbunjivalo je da si često osjećala da si i ti sama lik u mojim pričama. Ali to je nemoguće, uvjeravala si se, dvoje ljudi koji se ne poznaju ne mogu dijeliti istu biografiju. Zato bi brzo odagnala tu misao i ponovo se prepustila čitanju moje fikcije.

Nisi se u mene tada još bila zaljubila, ali u moje priče jesi. A ako su moje priče ja, kao što si tada vjerovala, onda si možda bila i na korak do zaljubljivanja u mene… ali tada me još nisi zapravo poznavala, barem ne u stvarnosti. No dobro si znala da se ne možeš zaljubiti u nešto što ne poznaješ, u nekoga još manje. Zato bi i te misli brzo odagnala i vratila se mojim izmišljenim riječima.

Kad si me napokon upoznala, mislila si da već znaš sve o meni. Bila si uvjerena da znaš sve moje ljubavi, sve moje navike, sve moje, baš sve.

Kad si ušla u moj život, u stvarnosti, to si mi i rekla, rekla si da već znaš sve o meni.

Kad si prvi put ušla u moj stan, osjećala si se kao doma.

Kad si prvi put legla u moj krevet, osjećala si se kao da si u njemu već bila.

Zato te zbunilo kad si shvatila da ja o ljubavi iz iskustva ne znam ništa, a iz snova sve, da su sve moje priče zapravo izmišljene… zbunilo te da mogu o ljubavi pisati, a da ljubav nikada nisam doživjela.

Nisi mogla vjerovati da si, u stvarnosti, baš ti bila prva osoba koja me ikada poljubila, da prije tebe u mojem životu zapravo nije bilo poljubaca. Sve one priče koje si prije čitala, sve je to bila puka fikcija, sve što sam prije tebe napisala nikada zapravo nisam doživjela.

Ti si poput Julesa Vernea, rekla si mi onda, nikad nisi bila ondje gdje su bile tvoje priče. Tijelom možda ne, odgovorila sam ti, ali jezikom da. Na to si se samo nasmijala, bez odgovora, dok si se u sebi i dalje čudila kako je moguće da sam sve to ispisala kad ništa od toga nisam proživjela.

Ja tebe prije nisam poznavala, ne u stvarnosti, nisam znala ništa o tebi, nisam znala ni da postojiš, da postoji netko kao ti. Ali sve to što nisam znala o tebi zapisala sam kao da znam, kao da sam bila ondje.

Puno prije nego što si postojala za mene, ja sam te napisala, i poslije, kada si za mene počela stvarno postojati, to sam i dalje nastavila činiti. Nastavila sam ispisivati i tebe i sebe, na razmeđi dnevnika i romana, između stvarnosti i mašte. I sve to, sve ono što o tebi prije nisam znala i sve što sam o tebi poslije saznala, stalo je u jednu zbirku, moju zbirku, ovu koju sada čitaš.

Moja je zbirka bila moj put u središte tebe.