Moja ti | Jasna Jasna Žmak

POPISI

Pisanje popisa neopisivo me smiruje. I zato mi barem jedan od njih mora uvijek biti negdje pri ruci, zato imam po jedan popis u svakoj sobi našeg stana, u svakoj torbi. Jedan držim u autu, a jedan uvijek nosim i u novčaniku, ondje gdje drugi drže fotografije, i jedan, naravno, uz uzglavlje.

Popise sam počela pisati tamo negdje prije četiri godine, negdje na početku drugog faksa, i do danas sam ih skupila priličan broj. Pišem ih češće nego priče i ponekad mi se čini da to činim i puno predanije. Ipak, njih zasad ne planiram objaviti, barem ne sve, i ne pišem ih zato da bi ih drugi čitali, nego zato da bi mene smirili.

A osim pisanja, otkrila sam nedavno, smiruje me i čitanje popisa. Zato mi je drago da sam većinu starih popisa sačuvala, držim ih uredno posložene u zadnjoj ladici svog radnog stola. Tako ih sada s vremena na vrijeme izvadim i čitam, kao što drugi čitaju svoje stare dnevnike.

Iako ih dugo nisam prebrojavala, mislim da ih imam preko petsto, što dovršenih, što nedovršenih, što je barem pet puta više od svih priča koje sam u životu napisala ili pokušala napisati. Popisa imam toliko, shvatila sam, da ću i njih uskoro morati popisati.

I kad kažem popis, ne mislim na one svakodnevne popise stvari koje treba obaviti ili one prozaične popise za plac, ne, mislim na prave, ozbiljne popise. Jer ako netko nešto zna o popisima, onda sam to ja koja zbilja ima po jedan popis za sve: popis knjiga koje sam pročitala, popis knjiga koje si ti pročitala, popis otoka na kojima smo zajedno bile, popis mađarskih riječi koje znam, popis mojih i popis tvojih CD-a, popis gradova u kojima smo se ljubile, popis novih riječi koje sam naučila, popis tvojih najdražih vjetrova, popis stvari koje sam s tobom prvi put radila, popis riječi koje naš pas razumije, popis lijekova koje sam pila, popis kina u kojima sam bila…

Za moju tajnu vezu s popisima znaš samo ti, morala si za nju saznati jer sam jedan od njih povjerila tebi na čuvanje, zato što me i ti neopisivo smiruješ, baš kao i popisi. Zato, kada sam posebno uzrujana, uzmem duplu dozu smirenja, jedan popis i jednu tebe, i to na mene djeluje bolje od Normabela.

Ti s mojim popisima ipak stojiš nešto drugačije, nisi s njima baš na ti i, da možeš, najradije bi ih sve uništila jer misliš da su oni znak nekog mog ludila, početak kraja mog opsesivno-kompulzivnog poremećaja. Uništila bi ih sve osim popisa naših svađa.

Da, jedini moj popis koji odobravaš onaj je koji bih ja najradije uništila, za koji žalim da sam ga ikada započela. Njega odobravaš zato što misliš da nije, poput ostalih, samo iskaz moje mahnitosti, već i vrlo korisno sredstvo za detektiranje stanja naše veze. Voliš ga zato i svako toliko ponovo prečitavati, kao podsjetnik na sve što nam je nekada u prošlosti pošlo po zlu, kao upozorenje protiv takvih skretanja u budućnosti. Ti, za razliku od mene, ne vidiš u tome ništa pesimistično, a meni je dovoljan jedan pogled na njega da se rasplačem.

Sada smo na broju sedamnaest, što je, mislim, a misliš i ti, prilično malo za naše tri godine. (To je pet, šest svađa godišnje što je dosta dobar prosjek.) I pitam se ponekad na koju će brojku morati narasti da bi doveo do onog za što defetist u meni vjeruje da je neminovno, ali optimist u meni zapravo se nada da to nikada neću saznati.