Moja ti | Jasna Jasna Žmak

DOSADNA

Kad sam ti dosadna, kad me se hoćeš riješiti, onda mi kažeš, Napiši priču o tome. Ne o tome da sam ti dosadna nego o tome čime ti dosađujem.

Prvih sam te nekoliko puta čak i poslušala, tako su nastale neke od meni najdražih priča, ona o negacijama, naprimjer, ili o slovu š, ali kad sam shvatila da je to samo tvoja strategija za situacije u kojima ti idem na živce, onda sam te prestala slušati.

Tako sada kad mi kažeš, Napiši priču o tome, umjesto da posegnem za kompjuterom i otvorim Word, ostanem sjediti ili stajati preko puta tebe i nastavim ti dosađivati, jer ne želim da moje priče nastaju samo zato što me ti više ne možeš slušati.

To onda obično završi tako da se posvađamo, pa ja svejedno poslije napišem priču o tome, jer kad se posvađamo nemam puno izbora, ti okupiraš televizor koji nemamo, a meni ne preostaje drugo nego da čitam ili pišem. (Odlazak u knjižare si mi zabranila zbog minusa u koji smo upale nakon što sam u istom popodnevu kupila Kaštelanovo izdanje Biblije i trotomni Kapital iz 1947. što bi, priznajem, također mogla biti priča za sebe.)

Kako ti meni nikad nisi dosadna? pitala sam te danas nakon što si mi po enti put rekla da napišem priču o tome i tako je počela naša svađa, jer htjela sam tu priču s dosadom istjerati do kraja.

Ti si mi prvo odgovorila nešto jako prosto i onda me natjerala da ti „priznam“ da si i ti meni dosadna, iako to zapravo nije istina. Istina je, istina, samo mi nemaš hrabrosti to naglas reći, i dalje si bila uporna, sto posto uvjerena da i ti, barem ponekad, ideš na živce meni.

I dok sam ja u glavi i dalje bezuspješno pokušavala pronaći situacije u kojima si mi dosadna, ti si najednom potpuno promijenila ploču i rekla, I sad ćeš još napisat priču o tome svemu, jelda?, pa dodala, Skroz si predvidljiva.

Iako mi je, priznajem, baš to bila prvotna namjera, u tom sam trenu ploču promijenila ja, jer nisam htjela ispasti i dosadna i predvidljiva u istom danu, i ispalila, Ne, jednom ću za promjenu NE napisati priču o nečemu što nam se događa, i sjela do tebe na kauč ispred televizora kojeg nema.

Pa postoji toliko toga o čemu nisi pisala, rekla si mi onda, očito nepokolebljiva u namjeri da me isprovociraš, a ja sam ti odgovorila da je život ionako prevelik da bi stao u jedan roman. Moj odgovor nisi čula jer si već počela s nabrajanjem svega onoga o čemu nisam nikad pisala: o našem useljenju, o našoj ljubavi prema makadamu, o Uskrsu koji smo provele s mojima na Cresu, o pločama koje skupljaš ti, o globusima koje skupljam ja, o mojim noćnim morama, o tvom autu, o mojim nećacima, o tome kako smo udomile psa…

Sve to u sebi nosi priču koja samo čeka da je napišeš, rekla si mi, pa nastavila nabrajati dalje, implicitno me izazivajući da zbilja probam NE napisati priče o svemu tome.

Ja sam onda, takva dosadna i predvidljiva, postala još i potpuno zbunjena. Jer još sam maloprije bila čvrsto odlučila da neke priče neću nikada napisati, a sada si preda mnom nizala nove i nove potencijalne predivne priče, podsjećala me na potpuno zaboravljene anegdote, izvlačila situacije i motive kojima je bilo nemoguće odoljeti… kao ono kad sam pojela rizle, ono kad smo na Visu trčale po kiši, večerale s Erlendom*, vozile skuter po Gozi*… sve su te slike pred nama oživljavale jedna za drugom, potaknute tvojim slonovskim pamćenjem, a ja sam osjećala kako me Word zove.

I dok sam se ja preznojavala pod teretom svih tih neispričanih priča, ti si nezaustavljivo navodila nove i nove materijale. Nikada neću stići sve to napisati, mislila sam u sebi, dok si ti počela teme zapisivati na papir, da ih ne zaboraviš.

Bila si negdje na onom popodnevu koje smo provele na hokeju, kad sam napokon shvatila na što si tim izljevom sjećanja zapravo ciljala. Da, dugo mi je trebalo da shvatim u čemu je stvar, ali kad sam te napokon prozrela, nisam se više ni časka dvoumila.

Dosadna si, rekla sam ti, odahnula i odlučila da ću o svemu tome, hokeju i Erlendu, Cresu i Visu, rizlama i makadamu, za promjenu, zauvijek šutjeti.