Moja ti | Jasna Jasna Žmak

DUGOSILAZNI

Počela sam kupiti tvoje naglaske i želim napisati priču o tome. Ali ne znam kako.

O tome da ih kupiš sigurno nikako, reći ćeš kad pročitaš prethodnu rečenicu, umjesto da mi u tome pomogneš, a ja ću ti odgovoriti da imam pravo na kolokvijalizme. Dalje od toga nećemo stići, jer i tebi i meni je već dosta prepiranja oko toga gdje treba stajati ondje, a gdje tamo, i zašto bi ti sve moje liste zamijenila popisima. O svemu tome ćemo se svađati poslije, kad i ako službeno postaneš urednica moje zbirke.

Ali ja prije toga želim napisati priču o naglascima. Jer ja sam počela kupiti tvoje, ali ti nisi počela kupiti moje. I premda je to jedno od rijetkih polja neravnopravnosti u našem odnosu, ja mu svejedno želim stati na kraj. I upravo to je skriveni cilj ove priče. Pomoću nje želim zaustaviti taj proces asimilacije.

Ali ne znam kako napisati tu priču kad ne znam kako zapisati te naglaske. A čak i kad bih to znala, znam da bi je malo tko mogao pravilno pročitati. Mislim da to ne bi mogla čak ni ti, jedna od dviju osoba u svojoj generaciji koje su upisale izborni kolegij iz povijesti hrvatske akcentuacije. Osim toga, ta bi priča bila puna onih crtica i lukova iznad slova, bila bi to prava nakaza koju ni sama ne bih prepoznala da se sretnemo na cesti.

A napisane bez tih crtica i lukova, sve riječi zvuče isto, i napisana tako, moja priča nema smisla. Jer ručnik, onako kako ga izgovaram ja, i ručnik, onako kako ga izgovaraš ti, na papiru su jedan te isti ručnik. Ali kada je jedna od nas u kadi, kada viče onoj drugoj da joj doda taj ručnik, ne ovaj papirnati, nego onaj stvarni, tada razlika između njih postane itekako vidljiva. I to je točka u kojoj obično počinje moja noćna mora, jer obično sam bez ručnika u kadi ja, a ti si ta koja mi ga odbija dodati sve dok ga ne naglasim onako kako ti želiš.

Dodaj mi ručnik! i Dodaj mi ručnik!

Razlika je za tebe golema. Isto je i s telefonima, robotima, herojima, identitetima i brojnim drugim imenicama i pridjevima. Ali ručnici su najgori jer heroje obično ne spominjem u kadi, dok se s mene cijedi voda i smrzavam se, a ti se zlokobno smiješ nekoliko metara dalje, ispred kupaonice, držeći moj ručnik, zapravo svoj ručnik u rukama. I tek kad ga pristanem izgovoriti onako kako ga izgovaraš ti, tek tada zakoračiš u kupaonicu, čestitaš mi na pravilnom izgovoru pa svečano predaš ručnik s pravim naglaskom.

Ipak, to je jedina situacija u kojoj pristajem na tvoje naglaske, inače se ne dam, inače se borim do posljednje crtice… jer za mene su naglasci nešto kao boje u koje umačemo riječi, onaj završni dodir koji ih čini onime što jesu, kojim ih ukrašavamo prije nego što ih pustimo u svijet. I naravno, u toj usporedbi moji su naglasci one lijepe, prirodne boje u kojima se osjećam kao kod kuće, u kojima bih, ako treba, mogla i zaspati. A tvoji su od onih kričavih koje bodu oči, od onih kojima pituraju kuće u provinciji pa se vozeći kroz sela trudiš ne skidati pogled s ceste, ali ti to nikako ne uspijeva jer je neukus koji ondje vlada teško nadmašiti. (Malo pretjerujem, da… ali istina je da su meni svi naglasci koji nisu istarski jednostavno i nepovratno strani.)

Ti tvrdiš da su moji napori besmisleni, jer i moj i tvoj ručnik znače isto, bez obzira na to kako oni zvučali. Značenje je jedino bitno, pokušavaš mi objasniti, ali ja znam da me samo želiš utješiti jer još bolje znam da je zvučanje zapravo pola značenja. Ali zvučanje se ne da zapisati.

To znaš i ti, samo se potajno raduješ hegemoniji vlastitog naglašavanja za koje ionako vjeruješ da je jedino ispravno… osim kada se radi o imenima istarskih gradova i sela, to je područje nad kojim si mi davno priznala monopol i pristala na vlastiti preodgoj. I iako mi je dugo trebalo da te izvedem na pravi put, danas i Vodnjan i Ližnjan i Medulin i Pazin i Rovinj i Poreč i svi ostali iz tvojih usta zvuče pravilno, baš onako kako treba.

I to me navede na misao koja me i samu iznenadi: ako si ti mogla pristati na sve te promjene, na pomicanje naglasaka na tim toponimima, pomislim, onda možda mogu i ja pristati na pomicanje naglasaka na nekim drugim riječima. Možda, za promjenu, mogu prestati biti tvrdoglava i pristati na činjenicu da su naglasci zapravo samo stvar navike i da ih je kao takve ponekad dobro promijeniti. A možda je isto i s identitetom i herojima.

Dodaj mi ručnik! viknem ti onda, iako nisam u kadi, iako mi zapravo ne treba.