Moja ti | Jasna Jasna Žmak

BEZIMENA

Naslov je poput imena. To mi ponavljaš već danima, jednako koliko ja tebi ponavljam da pričama ne trebaju imena. Ti onda, naravno, povlačiš paralele s ljudima, kažeš mi, Zamisli kako bi tebi bilo da si bezimena.

Da sam bezimena, bila bih slobodna, pomislim, ali ne kažem to naglas jer znam da bi ti poludjela. Tebi su imena bitna i ti si na svoje ponosna, ti kojoj to ime tako savršeno pristaje.

Lako je tebi, mislim onda ja koja se sa svojim imenom nisam nikada spojila. Meni je moje ime kao neka naljepnica, puka slučajnost koja se nošena vjetrom iz dalekih krajeva za mene zalijepila i sada je moram posvuda nositi i pokazivati ostalima, kao da je bila moja odluka. Ime je, po meni, nužno zlo u svijetu s previše osoba, jer da nas je manje, imena nam ne bi bila potrebna.

I dok ja tako snatrim o svijetu bez nomenklatura, ti mi ispred očiju pucneš prstima, dozoveš me u ovu stvarnost u kojoj su imena ne samo prisutna nego i presudna.

Onda? pitaš me, Kako će se zvati ova?

Ova, to je moja priča, još jedna u nizu kojoj ne znam i ne mogu dati ime. Ova se nalazi na ekranu pred nama i čeka da bude nazvana, imenovana, naslovljena.

Onda? ponavljaš, dok ja sliježem ramenima.

Ovih dana privodimo moju zbirku kraju. Sve su priče gotove, samo nekima još nedostaju imena i mi ih već danima zajedno smišljamo, pišemo i brišemo jer se meni nijedno zapravo ne sviđa.

Priče ne mogu u svijet bez imena, baš kao ni djeca, uvjeravaš me dok ja i dalje beznadno buljim u tu bezimenu priču, a ti za nju u rukavu već imaš desetak mogućih naslova. Pred mene ih izbacuješ brzinom onog aparata koji ispucava teniske loptice, a ja ih tvrdoglavo odbijam poput betonskog zida koji mu stoji nasuprot. Nije stvar u tome da mi nijedan nije dovoljno dobar, stvar je u tome da mi je dosta tiranije imenovanja.

Nisam sigurna kada se točno to dogodilo, kada sam počela pisati priče bez naslova i kada su mi počela smetati imena. Jer nekada davno s tim nisam imala problema, sve su moje ranije priče propisno imenovane i na neke sam od tih naslova dosta ponosna.

Ali u međuvremenu se nešto dogodilo i ja bih sada, da se pita mene, a ne mog urednika, izdala knjigu bez ijednog naslova — bio bi to samo niz priča između korica. Jednako kao što bih, da se pita mene, a ne moju državu, i sama hodala svijetom baš tako, bez imena. Ali i sama predobro znam da ni priče ni ljudi ne mogu postojati bez imena pa obično nakon puno natezanja odaberem jedno od tih tvojih ponuđenih, ono koje me najmanje boli.

S mojim imenom je nešto teže, jer čak i kad bih imala volje i vremena da započnem proceduru njegove promjene, ni sama ne znam kako bi to moje novo ime glasilo. Ja nisam Jasna, ali sasvim sigurno nisam ni Inja ni Martina ni Vedrana. Tisuću smo puta razgovarale o tome, tisuću si me puta pokušavala uvjeriti da mi Jasna pristaje, tisuću ti puta nisam uspjela objasniti da meni jednostavno ne pristaje nijedno ime.

Ipak, svejedno s vremena na vrijeme samu sebe zateknem da u sebi nabrajam neka ženska imena, u nadi da ću pronaći ono pravo. Tako i sada, u glavi vrtim svoju rodbinu i prijateljice… Mara, Mirna, Mirjana, Duška, Anica, Darja, Aleksandra, Ljiljana… dok ti i dalje nabrajaš potencijalne naslove te moje stare priče.

Kad se ponovo uključim u stvarnost, već si na kraju s nabrajanjem novih naslova za ovu pa čujem samo posljednja dva. Zapravo volim te tvoje pokušaje imenovanja, uvijek se trudiš biti maštovita i uvijek ubaciš jedan ili dva koji nemaju nikakve veze sa mnom i mojim pričama, tako da me na kraju nekako pridobiješ, uvjeriš u bar jedno od tih desetak imena i na tren čak povratiš vjeru u smisao imenovanja.

Može Moja ti, kažem ti napokon i ti budeš sretna, a ja se nadam da ćeš možda jednom, osim mojim pričama, smisliti i neko lijepo ime meni, njihovoj autorici.