Moja ti | Jasna Jasna Žmak

NAJBOLJA

Superlativi su jedine riječi kojima ne vjerujem. Postoje riječi koje ne volim, ali u superlative baš nemam povjerenja. Čim ispred neke riječi vidim ta tri slova, taj jedan naj, odmah posumnjam da s njom nešto nije u redu. Slično kao i s pretjerano samopouzdanim ljudima, i riječi koje se postavljaju iznad drugih u meni izazivaju nelagodu.

Zato sam se s godinama naučila superlative automatski pretvarati u komparative: čim negdje čujem neki naj odmah ga prebacim u nižu brzinu, oduzmem mu lentu jedinoga i smjestim ga među komparative kojih, srećom, može biti više. Čak i kada za svoj status najduljeg, najdaljeg ili najdubljeg imaju znanstvene dokaze, odabirem ih preskočiti jer znam da iza jednog superlativa uvijek postoji drugi koji jedva čeka da ga svrgne s tog besmislenog trona. U tome sam se dosad već zbilja dobro izvježbala i, osim s onih nekoliko nepravilnih, s ostalima uglavnom nemam problema: netko najlakši vrlo lako postaje lakši, a nešto najteže još lakše postaje tek teže… a svijet tako odmah postane nekako ljepši, čim je u njemu manje onih koji su jednakiji od drugih.

Zato ih valjda i tako često sanjam, superlative, jer osjećam da bi svi pozitivi najradije postali naj, samo da mogu, a o komparativima da i ne govorim. Moji snovi tako iz noći u noć postaju sve neizdržljiviji, jer pune se najgorim, najgroznijim, najstrašnijim superlativima koje sam ikada vidjela. A ono čega me najviše strah jest da će se iz mojih snova jednoga dana polako početi pretakati u tvoje, jer nisam sigurna da za toliko naj, naj, naj, najvećih u mojima ima dovoljno mjesta.

Kad se probudim iz još jednog takvog sna, moj pogled dovoljan je da ti prepriča sve strahove koje sam sanjajući preživjela, dovoljan da shvatiš da je protekla noć bila najgora dosad. Sanjala sam previše riječi koje misle da su bolje od drugih.

Ali umjesto utjehe, ti mi pružiš samo još nedoumica.

Govoriš gluposti, kažeš mi, vidiš da nisu svi superlativi isti. Zaboravljaš na one najgore, oni sigurno ne misle da su bolji od drugih, a ja onda ostanem potpuno zbunjena i shvatim da očito imam problema samo s polovicom superlativa, da ni s riječima, kao ni s ljudima, ne treba generalizirati.

Ponekad si jako površna u svojim pričama, nastaviš onda, iako ti još nisam rekla da sam o superlativima išta napisala. Pa nastaviš, potpuno smirena, To su samo riječi, Jasna, ljudska izmišljotina, u stvarnosti nema superlativa, i dodaš da bi trebalo prošetati psa jer znaš da je to najbolji lijek da me izbaciš iz užasa u koji sam upala.

Ali kad mi pogled padne na njega koji mirno spava pod našim nogama, shvatim da tu nije kraj mojim problemima. Shvatim da sam bila neiskrena kad je riječ o superlativima.

Jer ja iskreno mislim da nema boljeg psa od njega, da je on najbolji pas, ne samo na Trešnjevci, ne samo u Zagrebu, u Hrvatskoj, na Balkanu ili u Europi, nego i na čitavom svijetu… a kad mi pogled padne na tebe, stvari postanu još zamršenije, postane mi tada jasno da ni sama nisam imuna na superlative…