Moja ti | Jasna Jasna Žmak

UMJESTO ZAHVALE

Ja želim samo jedno mirno jutro, jutro bez fikcije koju sam sama stvorila, bez prebrojavanja kartica i lektorskih ispravaka. Želim jutro u kojem ću moći utonuti u nečiju tuđu fikciju, upasti među korice tuđe mašte, i izaći iz njih taman na vrijeme za ručak, onaj u stvarnosti, na vrijeme za tikvice na lešo ili tako nešto, koje ćeš mi spremiti jednako stvarna ti.

Ili, još bolje, želim za promjenu samo šetati onim pravim, prirodnim šumama, borovim ili hrastovim svejedno, umjesto da se gubim po onim pripovjednim. Želim se već jednom maknuti od svog radnog stola koji je zapravo kuhinjski i završiti s prekrajanjem vlastitih rečenica.

Većina je njih nastala tako davno da se tog vremena više i ne sjećam, tako davno da za neke od njih nisam ni sigurna da sam ih baš ja napisala. Nakupila sam iza sebe popriličan, i napokon dovoljan broj znakova, dovoljan da ga se može izdati kao knjigu.

Ali prije toga, prije izdavanja, čeka me još puno posla. Priče treba pregledati, prepraviti, poredati. Treba ih popraviti, presložiti, preimenovati. Neki to zovu finim tkanjem, ja to zovem kopanjem, oranjem, rovanjem, ja to zovem teškim fizičkim poslovima. Lako je bilo ono prije, ispisivati ih kad su dolazile same od sebe, iako svi dobro znamo da rečenice nikada ne dolaze same od sebe, samo se volimo praviti da je to tako.

Ali sada je na redu zadiranje u dubine.

I zato se već nekoliko tjedana ne dižem od kompjutera i sve sam drugo stavila na čekanje, sve osim tebe. Za mene zadnjih nebrojeno mnogo dana postoje samo moje rečenice.

Ali sad mi je toga već malo previše. I odustala bih od svega, odustala bih sigurno.

Da nema tebe.

Da nema tebe, ovu knjigu vjerojatno nikada ne bih završila. Započela sam je prije tebe, to je istina, ali tek kad si došla ti, tek s tobom, ova je knjiga počela zapravo nastajati, tek s tobom ove su se priče počele spajati. I da nema tebe, ne bih ni polovicu njih napisala, da nema tebe, ovu knjigu nikada ne bih dovršila, toga sam potpuno svjesna.

Jer ti si ta koja me svakodnevno čita i tako mi daje razlog za pisanje, ta koja me želi čitati i dalje. I važnije od toga: ti si ta koju ja svakodnevno ispisujem.

I zato, tack*.