Moja ti | Jasna Jasna Žmak

PRVA

Danima već pokušavam odlučiti koja će priča u mojoj knjizi biti prva. Znam da se zbirke, za razliku od romana, ne čitaju od početka do kraja, znam da se priče čitaju slučajnim odabirom, napreskokce i naopako, i da to što će u knjizi neka od njih biti prva u odnosu na druge čitateljicama zapravo neće značiti ništa. Znam da u zbirci prva priča može biti bilo koja.

Ali jednako tako znam i da ja neću biti mirna sve dok ne budem sigurna da svaka priča u mojoj knjizi, mojoj prvoj knjizi, ne bude na svojem mjestu. A da bi sve ostale bile na mjestu, prvo ona prva mora biti na njemu. Ali prvo je mjesto teže popuniti u odnosu na ostale.

To najbolje znaš ti, moja prva djevojka, djevojka koju sam našla s dvadeset i četiri godine. Toliko je trebalo da se popuni to moje prvo mjesto. Prvu ću priču, nadam se, ipak naći nešto prije. Jer imam ih već trideset i nešto, trideset i nešto priča između kojih mogu birati, i sve što sada trebam jest pronaći onu prvu, prvu među jednakima, i staviti je na svoje mjesto. Prvo prvu, a zatim i sve ostale.

To bi trebalo biti lako, uvjeravam se svakog dana dok prekrajam, premještam i razbacujem priče, dok smišljam nove i nove rasporede, početke i krajeve, pokušavajući pronaći smisao u njima. Ali umjesto s dovršenim sadržajem, svake noći u san tonem s mišlju kako bih najradije, da mogu, preskočila prvu priču. Nakon korica i posvete uslijedilo bi nekoliko praznih stranica pa onda odmah priča broj dva, pa onda i sve ostale.

To je nemoguće, kažeš mi, vireći iza mog ramena, kao da to i sama ne znam. Ali sve priče koje sam dosad napisala zvuče kao da im bolje pristaju neki drugi redni brojevi, pokušam ti objasniti, nijedna nije stvorena da bude prva.

Tebe moj odgovor strašno nasmije, Govoriš kao da ti je priče pisao Bog, a ne ti, pa nastaviš, prvenstvo je stvar odluke. Znam zašto si to rekla, ti koja si prije mene imala čak tri djevojke. (To nije čak, uporno mi ponavljaš. Ali u usporedbi s mojih nula je, tako glasi moj jednako uporni odgovor.)

Nekad me to strašno mučilo, tih tvojih 3 : 0 prednosti i nisam htjela o tvojim bivšima čuti ni riječi, a kamoli se s njima družiti. Htjela sam njihovo postojanje izbrisati iz svoje svijesti, a po mogućnosti i iz tvojeg pamćenja. Ti si se na te moje dječje bolesti u početku smijala, ali kako moje panike nisu prestajale ni nakon dvije godine, napokon si shvatila da je stvar ozbiljna. I još se sjećam tog popodneva kad si napokon sve te moje strahove jednostavno otpuhala.

Sjela si do mene, obuhvatila mi lice rukama i šapnula mi na uho ono što je Bill Murray šapnuo Charlotti u zadnjoj sceni onog filma Sofije Coppole*. I to je bilo dovoljno da me uvjeri da su moji strahovi bili bespredmetni.

Sjećanje na tu scenu uvijek me nasmije jer znam da je baš to bio trenutak u kojem si odlučila da ću upravo ja biti tvoja prva cura, usprkos povijesnim datostima.

Tako ti je i s pričama, rekla si mi danas kad sam ti se na sve to žalila, i ja sam u trenu shvatila ono što mi je čitavo vrijeme bilo pred nosom. Odmah sam onda sjela za kompjuter i napisala potpuno novu prvu priču, priču koja će definitivno biti prva, jer sam ja tako odlučila.

Kad sam je napisala, tako sam je i nazvala, Prva, da ne bude zabune, pa sam je spojila s onih ostalih trideset i nešto, ubacila je među njih neprimjetno, u nadi da će je netko pročitati posljednju.