Moja ti | Jasna Jasna Žmak

BICIKLA BEZ A

Da imamo auto, bio bi sada pod našim prozorom prekriven snijegom, kao što bi u jesen bio prekriven lišćem, u proljeće peludom, a u ljeto ne bi bio prekriven ničim i ne bi ga uopće bilo pod našim prozorom jer bismo se njime odvezle na more.

Ali mi nemamo auto, mi imamo samo biciklu, dvije zapravo, i obje su u našoj sobi, prekrivene prašinom… i kao i mi jedva čekaju sunce i proljeće da ih ponovo možemo voziti po gradu.

Dok ovo pišem, proviruješ mi iza ramena. Pišeš o našim biciklima?, pitaš, rastavljajući riječ biciklima na slogove, kao da je slovkaš osnovnoškolcima koji pišu diktat.

Bi-ci-kli-ma.

Ti, naime, bicikle ne zoveš biciklama nego biciklima i inzistiraš da i ja činim isto, jer je tako književno. Bicikl se piše bez a, kažeš.

Ja te ignoriram i nastavljam pisati, ali ti pitaš ponovo.

Pišeš o našim bi-ci-kli-ma?

I kad ponovo ne dobiješ odgovor, po stoti mi put kreneš objašnjavati da su bicikle muškog roda. Bicikl, bicikli, kažeš, tražeći kao dokaz riječ bicycle u nekom prastarom džepnom englesko-hrvatskom rječniku koji smo dobili sa stanom i kojim mi mašeš ispred očiju.

Moje je stajalište u toj debati jednostavno, Ondje odakle sam ja, kaže se bicikla. Sa a, kažem ti, a ti na to obično zaustiš nešto HSP*-ovski ksenofobno, ali zaustaviš se na vrijeme i umjesto toga odlučiš se za nešto blaže, za neku varijantu desnog centra, To nije dijalekt, to je silovanje jezika.

Bicikl se piše bez a, govoriš mi tako i sada, zato što je bicikl muškog roda.

E pa moja bicikla je žensko, bijesno zaključim pa zalupim, prvo kompjuterom pa onda vratima, i izađem u noć na svojoj plavoj Authorici* s koje sam prije toga obrisala prašinu, misleći kako ću od svega ovoga dobiti samo još jednu nedovršenu priču.

Na ulici čujem kako za mnom s prozora vičeš nešto o mojim sinusima i njihovoj upali i mislim kako imaš pravo, kako ćeš me uskoro doma smrznutu dočekati toplim čajem i još toplijom isprikom, zbog čega sam zapravo i otišla na vožnju po snijegu.

Dok okrećem pedale, razmišljam o nama… o tome kako se o biciklama svađamo barem jednom mjesečno, već posljednjih šest mjeseci, koliko ja i pokušavam napisati priču o njima, koliko ti na mojem kompjuteru umjesto Twittera postavljaš bicikl.hr kao početnu stranicu. Ali osim bicikli, tu su još i kaseta i kazeta s kojima imamo problema, pa krofna i krafna i još desetak riječi koje, kako ti kažeš, preko Učke postaju mutanti.

Cure su se vratile, vičem ti s vrata, sleđena, otirući snijeg s cipela, pa parkiram svoju biciklu u sobu, da ponovo skupa s tvojom skuplja prašinu, i potajno se nadam da si u međuvremenu odustala od pravopisnog terora.

Ali umjesto toga pronalazim te za mojim kompjuterom… Da, umjesto s čajem i isprikom, ti me dočekuješ s novom nebulozom. Našla sam kompromis, ponosno izjavljuješ, a ja čitam i ne mogu vjerovati: svaku biciklu u mojoj priči prepravila si tako da je postala bicikl/a.

Iako inače nisam sklona konfliktima, u ovom slučaju ne mogu učiniti drugo nego da izvrijeđam i tebe i tvoju političku korektnost, i političku korektnost općenito, pa onda opet tebe. Nakon toga tu bicikl/a priču pošaljem u smeće i krenem pisati neku potpuno novu, bez kosih crta.

A ti, baš kao ja maloprije, odrješito zajašeš svoju specijalku, bijesno zalupiš vratima i otiđeš u noć. Ne znam o čemu misliš dok pedaliraš po snijegu, vjerojatno isto o nama i našim svađama, ali ja za tobom ne vičem ništa, jer ti nemaš problema sa sinusima.

Umjesto toga, kad dovršim tu priču o biciklističkim rodovima i ustanem od kompjutera, pristavim nam vodu za čaj i pomislim kako smo možda ipak malo pretjerale, kako su bicikle/i zapravo jedine stvari, bića ili pojave do čijeg nam je roda stalo i kako bih tebe voljela i da si dečko.