Moja ti | Jasna Jasna Žmak

ONO ZA SUŠENJE VEŠA

Probudila sam se jutros puno prije tebe, ali sam se još dugo pravila da spavam, da ne bih morala skidati veš s onoga na čemu se suši. Peremo crno, suši se bijelo. Tvoje bokse, moje gaće, naše plahte.

To za sušenje veša nam stoji nasred sobe i jedino što nas nervira više od toga što nam to stoji nasred sobe jest to što ne znamo kako se to zove… pa ga onda opisno zovemo ono za sušenje veša, ili eventualno rublja kad smo cinično raspoloženi. I jedva čekamo da dođu sunce i proljeće pa da veš možemo sušiti na nečemu čemu znamo ime i što nam neće stajati nasred sobe. Kao naprimjer na štriku.

Kad je tebi dosadilo praviti se da spavaš, ustao si i, da bi mogao izići iz sobe, morao si skinuti veš s onoga na čemu se suši.

Uživam te gledati dok to radiš: plahte slažeš u pravokutnike, a čarape u loptice. Potpuno nečujno, da me ne probudiš, jer misliš da još uvijek spavam. I uvijek te strašno uzruja kad nekoj čarapi fali par, kao sad. Toliko da bi me najradije probudio da me o tome obavijestiš, ali znaš da bih ja samo zaključila kako svoje strahove projiciraš na čarape, pa odustaneš.

Krvavi trag na jednoj od jastučnica istovremeno nas nasmije. To je od one noći kad je meni curila krv iz nosa. To nam neće visiti u hodniku, krenem ti reći, ali odustanem, da se ne otkrijem. Plahtu na kojoj sam prvi put vodila ljubav, plahtu na kojoj smo prvi put vodili ljubav, uokvirio si i izvjesio u hodnik. Ja sam je potpisala i sad je gostima pokazujemo kao moj prvi pokušaj slikanja uljem na platnu.

Zovemo je Rosebud*.

I premda je ta minijatura načelno apstraktna, puštamo goste da nagađaju što je na njoj naslikano. Ima u njoj nešto što evocira ljudsku figuru, kaže moj elokventni tata i krene nam pokazivati obrise mladog afričkog ratnika koji je upravo prostrijelio gazelu, žrtvu koju će prinijeti nekom bogu. Plodnosti? pitaš dok ja umirem od smijeha. Moja svekrva, tvoja mama, začudo, misli da se radi o paklu. Ali ipak mi je nekako najdraži tvoj mali brat koji u njoj vidi svemirski brod pun malih zelenih koji s Marsa dolaze nastaniti Zemlju.

A kad mene pitaju za autorsku interpretaciju, samo se potiho nasmijem i kažem, Pupoljak*.

Tako si me počeo zvati nakon što smo „uprljali“ tu plahtu i tako me dozivaš sada da bi me probudio. Šapćeš, a ja se naglo prenem i ispričam ti o groznom snu koji sam u međuvremenu usnula, o tome kako je ono za sušenje veša oživjelo i napalo nas, o tome kako smo kilometrima bespomoćno bježali pred time čemu ne znamo ime.

Nemoj raditi nagle pokrete, možda je još živo, kažem ti, u strahu promatrajući zvijer preko tvog ramena.

A ti me, sklapajući zvijer, smiruješ. Ne možeš se boriti protiv nečega što nema ime, kažeš, pa odneseš ono za sušenje veša na glomazni otpad koji skupljaju pred našom zgradom.

I ja tako znam da je došlo proljeće.