Moja ti | Jasna Jasna Žmak

AMERIČKA

Naša prva svađa bila je svađa o New Yorku. Draže bi mi bilo da je svađa bila u njemu, a ne o njemu, ali nismo stigle dobiti vizu. Zapravo, nismo je stigle ni tražiti jer svađa je trajala prekratko, taman toliko da ja stignem reći da volim New York, a ti da ga ne mogu voljeti jer nikad nisam bila u njemu, taman toliko da se stignemo dogovoriti da ćeš me, za naše bračno putovanje, premda se nikada nećemo vjenčati, voditi u New York. Tako da napokon mogu reći, Volim New York, i ne lagati.

Ti si bila u New Yorku i ti ga jako voliš. Ali ti ga i možeš voljeti jer si bila u njemu. Meni si otamo donijela jednu majicu i to je zapravo bio početak naše svađe. Bila si još negdje između vremenskih zona kad si otvorila kufer i ponosno iz njega izvadila jednu od onih običnih bijelih majica s I srce New York natpisom. Sto posto pamučno, sto posto kinesko, sto posto predvidljivo.

Dobro da mi nisi donijela magnetić za frižider, procijedila sam, a ti si se odmah naljutila, oduševljena autentičnom neoriginalnošću vlastitog poklona koju ja nisam razumjela pa mi uvrijeđeno istrgnula majicu iz ruku i dodala, Ionako je ne bi mogla nositi, s obzirom da nikad nisi bila u New Yorku, pa ga zapravo ni ne možeš voljeti.

I to je bilo dovoljno da me razjari.

Da, ja nikada nisam bila u New Yorku, nisam nikada bila ni u Americi, ali da sam ondje bila, sigurno ti ne bih otamo donijela majicu, pogotovo ne takvu, običnu, pamučnu, bijelu. Ne znam točno što bih ti točno donijela, istina, ali nešto maštovitije od pamučne bijele majice svakako bih. I kad bih se otamo vratila, dok bih ti predavala taj dar iz New Yorka, napokon bih mogla na miru reći da volim taj grad, da ga volim jako.

Ali zasad ga volim samo na daljinu, kao što uostalom volim i tebe kad te nema pokraj mene, kad si ti u Dugavama, a ja na Trešnjevci, kad si ti u Zagrebu, a ja u Puli. Na daljinu.

To je drugačije, kažeš mi kad ti podastrem svoje argumente, to kako voliš mene kad sam u Dugavama. Mene možeš tako voljeti jer mene voliš i na blizinu. Ali New York, njega ne mogu, tvrdiš, jer njega ne poznajem, jer njega nikada nisam vidjela, ne uživo.

Ne možeš se zaljubiti u nečiju sliku, objašnjavaš mi nastavljajući s raspakiravanjem svojih američkih stvari, a New York nije slika New Yorka. New York trebaš doživjeti, tako me dokrajčiš, dok ti ja ljubomorno virim iza ramena, nadajući se da ćeš iz kufera ipak izvući još neki dar, možda neki sasvim mali, zbog kojeg ćemo obje u trenu zaboraviti na sve ove gluposti, znatiželjna da vidim što si donijela drugima, iako dobro znam da mrziš darove s putovanja i da sam ja jedina koja ih od tebe redovito dobiva.

Ali iz tvog kufera, umjesto darova, nastave izlaziti samo novi komadi tvoje prljave odjeće koja je, za razliku od mene, do maloprije bila u New Yorku. U njemu nema čak ni magneta. Ima samo jedna razglednica koju si ispisala, ali si je zaboravila poslati. Dodaješ mi je šutke, jer još smo u svađi, uz kratku ispriku zbog markice koje nema.

Dok u rukama prevrćem noćnu vizuru grada-jabuke pomislim da možda ipak imaš pravo: New York ne može biti samo slika New Yorka, ne ta koju upravo držim u rukama, svakako ne. New York je puno više od toga: rani filmovi Woodyja Allena, ona trilogija Paula Austera, glazba Velvet Undergrounda, fotografije Nan Goldin, prve dvije sezone Girlsa… sve je to New York, shvatim onda.

A ako je tako, ja sam u njemu zapravo već puno puta bila i mnogo toga u njemu doživjela. I ako je tako, ipak mogu već sada reći da volim New York, bez obzira na vize, granice i putovnice.

Kad poželim s tobom podijeliti tu svoju spoznaju, znajući da će te to ponovo razjariti, da ćemo se onda nastaviti svađati, ti me preduhitriš i, u nadi da će nas to pomiriti, kažeš, Vodit ću te ja tamo za bračno putovanje, ne brini.

Ja se na to nasmijem i kažem, Može, iako znam da se nikada nećemo oženiti…