Moja ti | Jasna Jasna Žmak

SAMO TI

Ti govoriš u snu. Sasvim tiho, gotovo nečujno, i uglavnom vikendom. Poslije, ujutro, ničega se ne sjećaš i ne vjeruješ mi kad ti to kažem.

Lažeš, kažeš mi onda, ljut što riječi noću, dok spavaš, izlaze iz tebe. Jer govoriš lijepe riječi, stihove, mislim, ljubavne. Zezam te da postaješ pjesnik. Govoriš mi, šapćeš zapravo, stvari koje budan nikada ne bi… ali ja sam sretna da barem tvoja podsvijest, ili nešto slično, ima hrabrosti za to. Jer ti si i danju romantičan, ali nisi romantičan riječima.

Ova je priča trebala početi tako… trebala je biti romantična, priča o ljubavi, ili nešto slično… ali onda se dogodilo ljeto, dogodilo se da sam se vozila autobusom za Zadar.

Nikada prije nisam slušala Mišu Kovača. Znala sam za Dalmaciju u njegovu oku i galeba za kojega sam tek poslije saznala da ipak nije njegov. Znala sam da Mišo Kovač postoji, ali nisam znala da su stihovi koje mi ti govoriš noću zapravo njegovi.

Spoznaja me snašla na pola puta između Zagreba i Zadra, negdje usred Like, točno oko podneva. Do Gospića smo slušali Narodni, a kad je nestalo signala, kad su na red došle kazete, „napokon“ se oglasio On, Legenda, Čovjek bez adrese, Jači od vjetra, Kovač svoje sreće, Autor tvoje noćne poezije.

Još se uvijek sjećam toga dana.

Sjedila sam na prljavom sjedalu broj 42, negdje skroz iza, na kraju autobusa, i ne sluteći što mi se sprema. Isprva me samo začudilo što su mi njegove riječi tako poznate, neke refrene znala sam čak i napamet, ali svalila sam to na popularnu kulturu i zaključila da je ona očito ipak popularnija nego što ja to volim misliti. Ali kako je vrijeme odmicalo, kako su se hitovi nizali, ja sam sve više shvaćala da između Miše i mene mora postojati još neka tajna spona, neka koju samo nebo rastavit’ može.

U trenutku u kojem sam napokon shvatila da si ta naša tajna veza upravo ti, busom je odjeknuo tako glasan urlik da je vozač automatski zakočio, a svi su putnici poletjeli naprijed. Što je bilo poslije, više se ne sjećam, ali u jedno sam sigurna: nakon toga nisam ostala uvijek ista.

Ti i dalje tvrdiš da ga nikad nisi slušao, ni ti ni tvoji doma, da nisi nikad imao njegove kazete ni ploče. Autobusi i tulumi jedina su mjesta na kojima si mu bio izložen, a već godinama izbjegavaš i jedno i drugo. Pa ipak, Mišo se nekako probio do tebe… jer zadnjih nekoliko mjeseci, otprilike svaki drugi vikend, ničim izazvan, počeo si usred noći šaptati… šaptao si mi, Nikoga nisam volio tako, dušom i tijelom beskrajno lako, kao tebe, nikog kao tebe, i još, Ako me ostaviš, kad poželiš kraj i nebo će plakati, izgubit će sjaj, a ja, ja ništa nisam posumnjala, nisam posumnjala mjesecima, sve do tog putovanja u smjeru Zadra.

A ti si znao, cijelo vrijeme si znao, ali nisi htio priznati… samo si me molio da nikome o tome ne govorim, da šutim, jer da te sram. Poezija je za pičkice, objasnio si mi, pa se ipak predomislio i rekao, Moja poezija je za pičkice.

Meni je isprva sve to bilo simpatično, smiješno, lijepo, zapisivala sam svaki tvoj noćni haiku i radovala se svakom sljedećem, zezala te da ćemo ih jednom objaviti.

Ali sada me te „tvoje“ poezije sram zajedno s tobom, i svake noći liježem u krevet sve kasnije, u strahu da mi drugi ne rasplete kosu ili da zora ne proplače. I ti kao i ja strepiš pred svojim noćnim ispadima, ali tvrdiš da im nema pomoći, da si pokušavao i s Celanom i Dragojevićem (Danijelom, ne Oliverom) i Cummingsom prije spavanja, ali da je ona tvoja jedna dalmatinska osmina s mamine strane, iako u emigraciji, očito jača od svih njih.

Mišo ti je kolonizirao podsvijest, to je tvoja verzija priče.

Ti zapravo voliš Mišu, to je moja verzija priče.

Ali samo ti, pjesmo, istinu znaš.