Moja ti | Jasna Jasna Žmak

ROVINJSKA

Upoznale smo se zadnjeg dana ljeta, kad smo već obje mislile da je sa sunčevim zrakama te godine za nas gotovo. Sprale smo sol sa svojih tijela, oprale ručnike za more, obukle tenisice, spakirale se za povratak u sivi, sivi Zagreb. Ostala nam je još samo ta jedna večer za opraštanje od mora, sunca, soli, valova. Ta nam je večer objema trebala biti posljednja večer na moru te godine, ali tada još nismo znale da će nam, zapravo, te večeri početi neko sasvim novo ljeto.

Ti i ja i neki zajednički prijatelji, okupljeni u Groti* u Rovinju, pili smo vino i brbljali. Razgovor je meandrirao sjetnim rukavcima, prepričavale su se zgode s kupanja i jedrenja, a ja sam se u jednom trenu utopila u tvojim očima, i ne sluteći da sam ondje provela već puno vremena.

Na putu kući uhvatila si me za ruku i odvukla u jednu od onih mračnih rovinjskih uličica kojima ne znam imena, daleko od prijatelja i kraja ljeta. I dok sam ja treperila od tvojeg dodira, ti si mi prepričala sve naše prethodne susrete, one koji su se dogodili u mojim pričama. Pričala si mi o tome kako smo se penjale na Sljeme i svađale zbog bicikala, popluna i anglizama, dok sam te ja u nevjerici slušala jer polovicu tih priča nisam još nigdje bila objavila.

Ja već znam sve o tebi, dodala si onda, a ja sam ostala zbunjena jer nikad prije nisam srela nekog tko me već poznavao, a koga sam ja upravo upoznala. To se zove magija, rekla si mi i ja sam ti povjerovala.

Ali već sam se idućeg trena preplašila da si i ti možda zbilja samo još jedan lik koji sam izmislila, fikcija satkana od samoće i vina, od tuge što se opraštam od ljeta. Gledala sam te i pitala se jesi li stvarna, jesam li možda i ja postala jedan od Šoljanovih likova na kratkom izletu kroz Istru*. I strepila sam što će se dogoditi kad se poljubimo, koja će se od nas dviju iz žabe pretvoriti u princa.

Ti nisi dala da te ijedan od tih mojih strahova smete, nastavila si me voditi kroz labirinte rovinjske nestvarnosti, sve dok napokon nismo izbile na obalu. A kad smo ugledale more, tu najljepšu svjetsku izmišljotinu, nisi čekala ni trenutka, skočila si u njega istog trena, kao da se nismo maloprije oprostile od ljeta, kao da si oduvijek navikla na život u tamnoplavim dubinama, nisi se čak ni skinula.

Ti si stvarno lik iz bajke, rekla sam u sebi dok si ti još ronila, i mislila kako ne znam što činiti kad se pred tobom stvori nešto što ne postoji.

Nemoj brinuti, rekla si mi, još uvijek ispod morske površine, kao da čuješ sve ono što u sebi govorim, sve si ovo već napisala, fikcija je samo druga strana života, i tada sam i ja pokleknula, napustila me nevjerica, skočila sam u more za tobom, presretna što za promjenu nisam sveznajuća pripovjedačica vlastitog života, što ne mogu znati što će se u mojoj sljedećoj rečenici dogoditi.

A u sljedećoj rečenici dogodilo se to da si me poljubila, da sam se, umjesto u princa, pretvorila u tvoju djevojku.

I onda smo legle spavati, same na bajkovitoj obali, istovremeno u stvarnosti i u fikciji.

I tako nam je, jednostavno, opet počelo ljeto.