Moja ti | Jasna Jasna Žmak

PRIČATI

Prije tebe s ljudima sam uglavnom pričala, rijetko razgovarala. Zapravo, prije tebe sam uglavnom šutjela, a kada bih progovorila, to najčešće ne bi bilo zbog razgovora. Bilo je malo ljudi s kojima sam uopće pričala, a kada bi do toga nekim slučajem i došlo, to pričanje ne bi trajalo predugo, uglavnom bi se svelo na razmjenu nekoliko rečenica koje se samo prave da imaju veze i smisla. U takvim su mi besciljnim pričama prolazile godine.

A onda sam upoznala tebe, prvu osobu s kojom sam zaista razgovarala.

Razliku između tih dvaju glagola oduvijek sam znala, ili sam barem vjerovala da je znam, ali nikada se na nju nisam pretjerano obazirala, nisam vjerovala da je ona posebno bitna. Jer i oko mene su svi uglavnom međusobno pričali, rijetko razgovarali. Tako me svijet u kojemu sam odrastala naviknuo na pričanje bez razgovora, na govorenje bez slušanja, na slušanje bez odgovora.

A kad sam tebe upoznala, odmah sam znala da si drugačija.

Još iste večeri rekla si mi, Ja s tobom želim razgovarati, ne samo pričati, i meni nije bilo jasno na što točno misliš. Mislila sam da se radi o nekoj jezičnoj igrici u kojoj uživaš kao kroatistica, da si jedna od onih koji tvore razlike ondje gdje ih zapravo nema i u glavi sam već kovala optužbe za taj jezični purizam koji je, ondje odakle ja dolazim, samo korak do nacionalizma.

Na početku sam se zato snažno odupirala razlikovanju razgovaranja i pričanja, tvrdeći da ono možda ima smisla u prašnjavim pravilnicima na policama knjižnica, ali da ga u onom živom, govornom jeziku nema. Tvrdila sam da znam koja je razlika između razgovora i priče, ali da standardizacije, pogotovo one jezične, nisu za mene.

Znaš li koja je razlika? pitala si me onda, Znaš li zaista?, i ja više nisam bila toliko sigurna.

Poslije si mi, u našim razgovorima, tu rečenicu ponavljala u raznim konstelacijama, pokazivala na primjerima, i meni je polako postajalo jasno što si mi njome te prve naše večeri željela reći. Poslije smo sve više i više razgovarale, sve manje i manje pričale, a meni su i mnoge druge stvari, o meni, o tebi, o nama, postale zaista jasne.

Stvar je u tome da je pričanje jednosmjerno, u pričanju nas nikada zapravo nema dvije, tu je ona koja govori i ona koja sluša, da, ali nikada ne dolazi do zamjene tih uloga. Pričanje je kao monolog koji ne zanima ona druga strana, ono je samo sebi dovoljno i uglavnom toga nesvjesno.

A razgovor, onaj pravi razgovor, neka je druga priča, on se kreće putevima kojima pričanje nikada nije kročilo i njega ne zanima jednina. Pravi razgovor je rijedak kao što su rijetke neke vrste životinja i, da je zgrada, sigurno bi bio pod zaštitom UNESCO-a. Razgovor je kilometrima udaljen od priče, njen daleki rođak s kojim je nekada imala veze, ali ga danas za njega više ništa ne veže. Jer razgovor obitava u morskim dubinama, a priča se uglavnom zadržava na površinama.

I svi koji su ga ikada vodili, znaju o čemu govorim.