Moja ti | Jasna Jasna Žmak

DOBRO JUTRO

Najbolje ideje obično mi na pamet padaju taman negdje pred spavanje, kad sam već toliko pospana da nemam snage dohvatiti ni papir ni olovku, pa ih onda umjesto toga kažem tebi, računajući da ćeš ih do jutra zapamtiti.

Ali, umjesto toga, sve čega se ti ujutro sjećaš tvoji su više ili manje košmarni snovi.

Tako nikad neću napisati roman, rekla sam ti jučer rezignirano, utučena zbog svih priča koje su otišle u vjetar, neutješna zbog još jedne genijalne ideje koja će zauvijek biti izgubljena. S bilježenjem ideja inače nemam problema, barem s bilježenjem onih koje mi na pamet padaju tijekom dana. Ali one noćne, one najbolje, s njima sam već sve probala i njih sam već nebrojeno izgubila. Ostaje mi samo da proklinjem vlastitu lijenost, za koju sam ionako sama kriva.

Piši po meni, ponudila si mi zato sinoć ponovo, a ja sam mislila kako si opet neozbiljna.

To je nešto na što me nagovaraš već danima, možda i tjednima, čak si mi stavila i nalivpero pored uzglavlja, tako da mi bude nadohvat ruke, da ne trebam ni ustajati zbog njega. A ako mi je problem podloga, zaključila si, onda je najbolje da koristim tvoju kožu umjesto papira.

Mislila sam o tim tvojim riječima i sinoć, dok si ti već tvrdo spavala, a ja nisam mogla zaspati zbog još jedne ideje koja mi nije dala mira. Vrtjela sam se i vrtjela, sve dok nisam shvatila da se preda mnom zbilja nalazi najljepše mjesto za pisanje, bolje od bilo kakvog papira ili tipkovnice: tvoja predivna, mekana, putena koža.

A onda sam ugledala i ono nalivpero pored uzglavlja…

Prvo sam ti za probu napisala samo dobro jutro, baš tako, malim tiskanim slovima, malo ispod lakta desne ruke, s unutrašnje strane. Dobro jutro, jer o tome je bila moja nova priča zbog koje sam se usred noći probudila. Ti si samo nešto nesuvislo promrmljala i okrenula se na drugu stranu, a ja sam odlučila nastaviti.

I dalje je sve teklo spontano…

Slova su se jednostavno počela nizati sama od sebe i za manje od deset minuta moja prva rukom pisana priča bila je gotova, ispisana preko čitavog tvog tijela. Nikad prije nisam tako brzo napisala priču, gotovo u jednom dahu, bez brisanja i nedoumica, bez suvišnih rečenica. Nikad prije nije moj rukopis bio tako čitak, jednostavan, mekan.

Kad sam završila, bila si potpuno istetovirana mojim riječima, od glave do pete, preko grudi i trbuha, na lopaticama i stražnjici, tvoje je tijelo bilo prekriveno slovima. Onda sam odložila nalivpero, zadovoljno te pogledala i ponovo usnula, dijelom uvjerena da je sve to bio još jedan od mojih suludih snova.

Kad sam se nekoliko sati poslije probudila, bila sam još sigurnija da sam sve to samo sanjala i odmah sam se rastužila zbog još jedne priče koja će ostati nezabilježena. Sve dok se nisam okrenula i ugledala tebe i shvatila da je sve to zbilja bila java, da je moja priča ostala na tebi sačuvana. A kad si se koji časak poslije probudila ti i na sebi ugledala moje riječi, lice ti je preplavio osmijeh kakav nikad dotad nisam vidjela.

Dobro jutro, šapnula si mi pa dodirnula svoju privremenu tetovažu, kao da želiš provjeriti je li stvarno stvarna.

Dobro jutro, šapnula sam i ja tebi, a zatim sam, lijenosti usprkos, ustala i odšetala do kompjutera pa te u njega prepisala. I tako je nastala ova priča.