Moja ti | Jasna Jasna Žmak

PROZA ZA POZU

Probudile smo se jutros s Mirandom July u krevetu. Opet. Pokušala sam je nečujno, dok ti još spavaš, iskrasti iz kreveta, ali uhvatila si nas in flagrante i odmah krenula s verbalnim rafalom o tome kako je knjigama mjesto na policama i podu, a ne u krevetu.

Toliko je voliš da se ni preko noći ne možeš odvojiti od nje? pitala si me, a ja sam mislila kako toliko volim tebe, a nju ipak nešto manje… ali ti to nisam rekla, nego sam umjesto odgovora uložila svog dnevnog Kviska*, da budeš malo ljubomorna.

Dok još nismo imale radni stol, to mi je bila isprika za čitanje u krevetu. Onda smo nabavile stol i stolac, ali nismo imale stolnu lampu, pa sam i dalje mogla čitati u krevetu. Ali sada već imamo sve, i stol i stolac i lampu, i ja nemam više isprika za čitanje u krevetu. Ali svejedno se već danima budimo s prozom među plahtama.

Kroz njih su prošli i Jelinek i Delerm i DeLillo, jer se ni od njih nisam mogla odvojiti preko noći, jer i njih volim, ali manje od tebe. I kad zbrojiš koliko volim sve njih zajedno, plus Mirandu July, to je i dalje manje od onoga koliko volim tebe samu. (Jedino te ne volim, ne toliko puno, u jutra kao što je ovo kad se ljutiš na njih i na mene: na njih jer pišu knjige, na mene jer ih čitam u našem krevetu.)

Pisanje u krevetu dopustila si mi, pogotovo otkad pišem po tebi, ali čitanje nikako ne možeš progutati. Postoje stvari koje se u krevetu rade i postoje stvari koje se u krevetu ne rade, kažeš, i čitanje je jedna od tih stvari koje se ne rade u krevetu, ponavljaš mi svakog jutra, a ja ti odgovaram da čitanje nije stvar i proklinjem dan kad je Ladan* umro.

Ja i dalje pokušavam dokučiti o čemu je zapravo riječ, što je tako krivo u čitanju u krevetu. Ti spominješ moju kralježnicu, moje oči i feng shui*, ali ja mislim da je u pitanju nešto drugo, ljubomora, strah, praznovjerje, nešto treće…

I već mjesec dana, otkako imamo i stol i stolac i lampu, preklinjem te da mi to objasniš, a ti već mjesec dana svoj dnevni Kvisko trošiš upravo na to pitanje, i tako misterij o nastanku tvoje fobije ostaje neriješen. (To i oni krugovi u žitu, dvije velike svjetske zagonetke.)

Ali jutros smo napokon, čini se, riješile stvar. Nakon što si Mirandu nemilosrdno protjerala iz kreveta, umjesto da vičem, plačem ili skačem, rekla sam ti sasvim iskreno, Ali meni treba priča za laku noć, a krevet je jedino mjesto na kojem se osjećam dovoljno sigurnom da čitam. A onda sam izustila rečenicu koju smijemo upotrijebiti samo jednom godišnje, Ako me zbilja voliš…

Kad sam to rekla, nestalo je glazbe u kadru, shvatila si da je stvar ozbiljna. Prvo si se ispričala Mirandi i ostalima, a onda smo se nakon dvosatnog razgovora dogovorile da ćeš mi odsada priče prije spavanja umjesto njih pričati ti. Kao oni ljudi iz šume u Fahrenheitu 451*, svaki ćeš tjedan postati druga knjiga, moja knjiga za laku noć.

Iako je bilo tek dva popodne, odmah smo legle u krevet i krenule u nove pripovjedne pustolovine.

Ja sam sklopila oči, a ti si mi na uho šapnula, Homo* za Žminj.

To su bile prve riječi koje si naučila na mom jeziku.

To je bila prva priča koju sam o nama napisala.