Moja ti | Jasna Jasna Žmak

HRVATSKI

Ti ne voliš hrvatski. Zapravo, nekada ga nisi voljela, i baš si ga zbog toga odlučila studirati, da upoznaš neprijatelja.

Odrastala si s tri različita jezika, jednim u školi, drugim doma, trećim na televiziji, i najdraža igra tvog djetinjstva sastojala se u pronalaženju njihovih sličnosti i razlika, u prevođenjima nekim čudnim, zaobilaznim putevima koji ne poštuju postojeće lingvističke kategorije. Odabrala bi jednu riječ u prvom jeziku, njenu bi etimologiju pronašla u drugom, a deklinaciju bi posudila iz trećega. Napisala bi rečenicu na engleskom, transkribirala je na hrvatski, po Vuku*, izgovorila je na švedskom. Prevodila bi jednu te istu rečenicu iz jednog u drugi pa u treći jezik i natrag sve dok ne bi postala potpuno neprepoznatljiva, sve dok se ni ti sama ne bi sjećala što je ona nekada zapravo značila. Igrala bi se tako satima, izmišljajući svoj privatni jezik koji nitko drugi nije razumio, daleko od rječnika i pravopisa. Tvoje međunarodno odrastanje ulilo je u tebe različite gramatike, a zajedno s njima i različite svjetonazore, i slika svijeta u kojem postoji samo jedan jezik za tebe je bila slika zatvora.

A onda si se vratila u Hrvatsku, taman negdje nakon rata.

Ja ne volim hrvatski, rekla si mi kad smo se upoznale, puno godina nakon toga, kad si taj hrvatski već i diplomirala, i stala dalje objašnjavati da problem nikada nije zapravo bio toliko u hrvatskom koliko u Hrvatskoj koja je inzistirala na tom hrvatskom, koliko u nastojanjima da ga se očisti od engleskog, njemačkog, talijanskog, srpskog, bosanskog, turskog, od svih ostalih jezika s kojima se stoljećima zajedno pacao u tom predivnom nerazmrsivom klupku u kojem se granice prelaze bez putovnica.

Ako hrvatski ne može u sebe upiti ostale jezike, onda s njim nešto ozbiljno ne valja, tako si tada mislila, okružena nacionalističkim diskursima koje, iako su bili na hrvatskom, nikako nisi razumjela. To inzistiranje na čistoći jezika, taj purizam, to je nešto što nisi podnosila. Bio je to svijet kilometrima udaljen od onog magičnog Oza u kojem si ti rasla i stoga si obećala sama sebi da ćeš, jednom kada ti diploma bude u rukama, učiniti sve da što više tog hrvatskog prevedeš na neke druge jezike, da ga spasiš od čistoće.

I tako si počela prevoditi.

Prevodila si i prevodila, prenosila riječi i rečenice iz hrvatskog preko granice, otvarala im nove puteve, poklanjala slobodu, u nadi da ćeš jednom prevesti sve, baš sve napisano na hrvatskom, u nadi da će jednom sve to hrvatsko postati međunarodno ili, još bolje, bez narodnosti.

A onda si upoznala mene, hrvatsku spisateljicu koja se kao takva nikada ne bi deklarirala.

Ja sam odrastala s jednim jezikom, tim našim malim hrvatskim, pa iako su mu se kasnije pridružili drugi, njih tek dva ili tri, hrvatski je uvijek ostao moj matični, materinji, prvi, osnovni jezik. Ali ja, za razliku od tebe, nisam bježala od njega. Vjerovala sam da ga se, unutar njega samoga, može spojiti s drugim jezicima, da u njemu ima još puno mjesta, da ćemo ga osloboditi ako druge jezike dovedemo njemu, ne ako njega budemo tjerali k njima.

Ja volim hrvatski, rekla sam ti, a ti si ispalila, Znam, pokušala sam te prevesti s njega.

Pokušala si, ali nisi uspjela. To je bila tvoja prva kapitulacija.

To je bio prvi put da si shvatila da neke priče postoje samo na jednom jeziku, jednom i možda još nekim njemu sličnima. Bila si jako zbunjena takvim razvojem događaja.

Zbunjena, ali i sretna, jer dogodilo se ono nemoguće: čitala si hrvatski i uživala u tome, nakon dugo godina, nisi ga poželjela odvesti nekamo drugamo, negdje dalje, bila si sretna čitajući hrvatski bez nacionalnosti.

Shvatila si onda napokon ono što si dugo od same sebe skrivala, shvatila si da zapravo voliš hrvatski, dok god se ne pravi da je jedan jedini. Shvatila si da si bježala od njega samo zato da bi mu se mogla vratiti.