Moja ti | Jasna Jasna Žmak

NEPREVODIVA

Tvoje se priče stvarno ne daju prevesti, zaključila si danas nakon dva tjedna upornih pokušaja da barem onu najkraću od njih prevedeš na engleski. Izašla si iz vlastite radne sobe i rezignirano rekla, Ne mogu se prevesti ni na srpski, a kamoli na engleski.

Zapravo, zaključila si to još prvog dana, ali mi nisi to imala odmah srca reći, ili možda nisi imala odmah srca reći to sebi, profesorici engleskog jezika i književnosti, profesorici hrvatskog jezika i književnosti, koja ne može prevesti priču od jedva tisuću znakova s jednog jezika na drugi.

Te dvije profesorice u tebi pokušavale su i pokušavale, ali nisu uspjele. Provele su dva tjedna u toj sobi koja ne postoji, uz dvije kile rječnika i nekoliko slabo našiljenih olovaka. Ali ništa nije pomoglo, do prijevoda nikad nije došlo…

Kad si napokon izašla i priznala poraz rekavši, Kao i poezija, i tvoja je proza neprevodiva, htjela sam ti reći, Told you so, jer ja već odavno znam da moje priče ne postoje na jeziku drugom od ovog našeg, njih se može čitati samo na ovom jeziku na kojem ih i pišem, tom malom jeziku koji nestaje. Da, moje priče nastaju na nečemu što nestaje. I moje će priče, kao i taj jezik, jednom nestati, nečujno, kao ono drvo koje padne u šumi, ali nema nikog da njegov pad čuje. Šaptom će pasti.

I engleski će jednom nestati, kažem ti, da te utješim, sve jednom nestane. I sve što nastaje, uvijek nastaje na nečemu što nestaje, tako poželim nastaviti, ali onda ipak odustanem. Jer znam da i ti to već znaš, jer znam da to nije baš neka utjeha.

Nestati, nastati, razlika je samo u jednom slovu, samo jednom samoglasniku, barem na tom našem malom jeziku, a to i nije tako puno, i lako se može dogoditi da se autor ili lektorica zabune pa da, recimo, umjesto da nastane, neki čovjek u nekoj priči jednostavno nestane.

Ali više od sličnosti tih dviju riječi mene brine prolaznost svega što postoji, svega što se piše, brinu me te gomile riječi, rečenica, knjiga, mahom nepročitanih ili tek površno pročitanih, brinu me priče koje su ostale zabilježene, ali su još brže zaboravljene.

Kako je to moguće? poželim te upitati i tada ova priča prestaje biti o tome mogu li se, ili ne, moje priče prevesti na neke druge jezike, a počinje biti o tome koliko smisla uopće ima pisanje u svijetu u kojem već postoje gomile ispisanih riječi, napisanih, a nikada pročitanih knjiga, stranice i stranice rečenica, ukoričenih tvrđe ili mekše, ali objavljenih, baš tako, crno na bijelo, naočigled svijeta koji se onda mora baviti njima, a koji zapravo, što je najgore, za njih uopće ne mari.

Kako da nastavim pisati kad znam da su riječi danas prazne?, pitanje je koje ti već dugo želim postaviti, ali nikada to ne učinim, jer te ne želim obeshrabriti. Ili možda ne želim obeshrabriti sebe.

U mojoj je glavi to ponekad neizdrživ scenarij, jer ako riječi samo prolaze, to znači da nisu bitne. A ako riječi nisu bitne, onda ih i ne treba ispisivati, tako mislim, i pitam se zašto ih ljudi nastavljaju pisati, zašto ih nastavljam pisati ja.

Upitnici su to koji mi se i sada roje u glavi, dok se ti drugi put vraćaš iz svoje sobe, noseći u ruci prijevod jedne moje prastare priče, i pobjedonosno uzvikuješ, Najljepše stvari su skrivene!

Onda sjedneš do mene i jednim potezom otpuhneš sve one upitnike iznad moje glave, sav moj defetizam, sve moje sumnje. Jer dok čitam tvoj prijevod, shvatim da je u tom prijenosu između dva jezika nastala neka sasvim nova priča, neka koja više nije potpuno moja, neka koja nije ni potpuno tvoja. Shvatim da poeziju volim baš zato što je neprevodiva, zato što na svakom jeziku uvijek nastaje iznova.

Baš kao i moje priče, baš kao ti i ja.