Moja ti | Jasna Jasna Žmak

DVOSTRUKA NEGACIJA

Ne možeš ne pisati o tome, rekla si mi i ja nakon toga više ništa nisam razumjela. Počela sam svuda oko sebe vidjeti samo negacije, nijekanja, negative, pomislila sam da bi kraj ove prethodne rečenice možda ipak trebao glasiti: ja nakon toga nisam više ništa ne razumjela, i nisam se više mogla ni sjetiti o čemu to nisam ne mogla ne pisati, vjerojatno o nečemu nemogućem, što ionako nije moguće.

I dok si se ti smijala mojoj muci, jer dobro znaš da su za mene dvostruke negacije terra incognita hrvatskog jezika, ja sam u panici pokušavala preračunati tu tvoju dvostruko negativnu rečenicu u neku pozitivnu, neku afirmativnu, neku koju bih mogla razumjeti. Kao što dva minusa daju plus, mislila sam, tako bi i dva ne možda mogla dati jedan da, u kojem bi slučaju tvoja rečenica mogla glasiti, Da, možeš pisati o tome.

Ali onda sam se sjetila da sam to isto mislila i kad sam na isti način pokušala pretvoriti rečenicu, Nitko nikada nigdje ništa nije napravio, u neku s manje negativa, a to je završilo tako da sam dramu u kojoj sam tu rečenicu pronašla još istog dana vratila u antikvarijat u kojem sam je kupila jer sam čitavo popodne provela u pokušajima dešifriranja onoga što je autor, vrlo doslovno, htio reći. Iako sam je nakon prvog čitanja sasvim dobro razumjela, kad sam shvatila da je puna negacija, njena neprohodnost odjednom mi je postala nepodnošljiva, najednom ništa više nisam shvaćala i nisam ne mogla učiniti drugo nego da je, zajedno s knjigom u kojoj je bila otisnuta, ne vratim ondje odakle je došla.

I isto se događa svaki put kada netko ispred mene upotrijebi malo previše negativa, iako su i dva obično sasvim dovoljna. Jer naravno da osim dvostrukih postoje i višestruke negacije, i naravno da jezik nije matematika pa da se rečenice (ne?) mogu kratiti kao jednadžbe i tako se ta moja preračunavanja uvijek pokažu kao potpuno besmislena, potpuno nesmislena.

Zato se svaki put kad netko ispred mene upotrijebi neku dvostruku negaciju naglo osjetim kao da hodam po tankom, tankom ledu koji se svakog časa sprema ispod mene prsnuti i najčešće se pravim da nisam čula što je tren prije bilo rečeno, nadajući se da će uskočiti netko tko će mi tu rečenicu prevesti na neki meni razumljiv jezik.

Cijeli taj pakao s dvostrukim negacijama počeo je zapravo dosta davno, kad smo se nas dvije tek bile upoznale, i one su zamalo bile zaslužne za prekid naše veze koja to tada još nije bila, a zbog dvostrukih negacija zamalo nikada nije ni postala.

Nevjerojatno mi je da su dva mala ne zamalo srušila sve što smo do tada bile izgradile, ali kad si mi na aerodromu rekla, Ne želim te ne vidjeti, meni su se odsjekle noge jer nisam znala što mi zapravo želiš reći, jesi li se upravo zauvijek oprostila od mene ili si samo bila nepopravljivo romantična.

Umjesto odgovora zato sam se samo nasmijala i provela narednih tjedan dana u previranjima oko toga što si mi zapravo izjavila.

Voli me, ne voli me, vrtjela sam u glavi i, iako sam u načelu protiv takve vrste nasilja, nadala se da će dvostruke negacije jednom ipak biti proskribirane iz hrvatskog jezika.

Dilemu si, srećom, riješila ti koja si me, znajući za moje probleme s logičkim operacijama, odmah po povratku pitala, Koji dio toga da te ne želim više ne vidjeti nisi razumjela?, a ja sam ti iskreno odgovorila, Sve.

Kad mi je postalo jasno što si mi htjela reći, odahnula sam, ali otada sam na dvostruke negacije dvostruko alergična, a ti mi, iako si toga svjesna, ili baš zato, svako toliko ponudiš malo materijala za razbijanje glave, jer uvjerena si da ću jednom savladati tu prepreku, da ne mogu nastaviti živjeti ne znajući što, Ni da ni ne, uistinu znači.

Tako je bilo i danas kad si mi rekla da ne mogu ne pisati o tome, a meni je, nakon početnog šoka, napokon sinulo da to što nešto ne razumijem ne mora biti razlog da ne sjednem i ne pretvorim to nešto nerazumljivo u ovu kratku priču.