Moja ti | Jasna Jasna Žmak

KLAIĆEVA

Klaić je jedina knjiga koju uvijek, baš uvijek, moraš imati uz sebe. Ne bilo koje izdanje, nego baš ono iz tvog djetinjstva, iz 1980. Obično nam zato stoji pokraj kreveta, odmah kraj tvog uzglavlja, pokraj mog nalivpera, tako da ti bude nadohvat ruke, prva stvar koju dohvatiš nakon buđenja. Nives dolazi i odlazi, ali Bratoljub je neka druga kategorija. Njega nosiš čak i kad smo na putovanjima, za njega uvijek nađeš mjesta u putnim torbama. Čak i kad nekamo idemo samo na par dana, Klaić uvijek ide s nama. Klaić je tvoja Biblija.

Da bi svako kućanstvo trebalo imati Klaića, u to si odavno uvjerena, i ljude ne procjenjuješ prema ostalim knjigama na njihovim policama, nego isključivo prema tome imaju li ili nemaju Klaića, a ako ga imaju, onda prema tome gdje im na policama, u odnosu na ostale, stoji ta knjiga nad knjigama.

Tvoja ljubav prema njegovu Velikom rječniku stranih riječi velika je i dugotrajna, seže sve do ranih dana tvoga djetinjstva. Naime, tvoji roditelji nisu uvijek znali odgovore na tvoja, A šta znači…?, pitanja pa bi te onda uputili da ih potražiš na policama, a ti bi ih najčešće pronalazila upravo kod Bratoljuba.

Tvoja je žeđ za stranim riječima bila tolika da ga je tvoj tata vrlo brzo skinuo s najviše police regala (koju je dijelio sa šest tomova nikad otvorene Medicinske enciklopedije kupljene davnih dana, dok su se knjige još kupovale na metre, od trgovačkog putnika) i stavio ispod tvog kreveta. I tako si ga, otprilike s trinaest godina, počela redovito čitati prije spavanja, dok su druga djeca čitala Pet prijatelja*.

Prvo si ga čitala iz potrebe, onda iz zabave, a danas ga najčešće čitaš iz dosade ili nostalgije. I nikad ga ne čitaš abecednim redom, kao Adrian Mole*, nego nasumce otvoriš neku stranicu pa na njoj prstom pogodiš neko mjesto i — čitaš. Iako bi točnije bilo reći gutaš, jer brzina kojom ga upijaš meni je nevjerojatna.

Zahvaljujući njemu naučila si mnoge riječi koje nikada nisi upotrijebila, a ujedno si i prava maherica u rješavanju križaljki. Osim toga, pravi si stručnjak i u lektoriranju mene, u govoru i pismu, jer ja često krivo napišem neku od tih velikih stranih riječi ili pak izmislim neku koja ne postoji.

Na početku ti nisam vjerovala kad si me ispravljala, a ti bi uporno ponavljala da tako piše u Klaiću. Odbijala sam vjerovati u tvoju verziju pravogovora sve dok se vlastitim očima nisam uvjerila da rekonvalescent naprimjer dolazi s dva n, isto kao i delinkvent. Da, dotad sam bila uvjerena da su i jedan i drugi nešto jednostavniji, rekovalescent i delikvent.

Popis tih mojih riječi koje zapravo ne postoje, dugačak je i zastrašujući, i na njemu nisu samo strane riječi, nego i čitav niz naših, hrvatskih… i zato sam zahvalna da je baš Klaić, koji svemu zna ime, tvoj najbolji prijatelj. Nisam na njega ljubomorna, kao što sam bila na Nives, kao što si ti bila na Mirandu, nego sam na vašu vezu ponosna jer je i mene učinila nešto pismenijom.

I premda on vjerojatno nikada neće postati moja Biblija, premda ja vjerojatno neću nikada postati njegova neprikosnovena obožavateljica, zahvalna sam što sada barem znam kako se neprikosnovena piše. A još sam sretnija što imam tebe, svog osobnog tumača tog jezičnog Svetog pisma i što Klaić sada zauzima počasno mjesto i na našoj polici s knjigama.