Moja ti | Jasna Jasna Žmak

NEPISMENA

 

Na svoj dvadeset i šesti rođendan saznala sam, zahvaljujući tebi i Klaiću, da riječ uznevjeren zapravo ne postoji. Tri mjeseca poslije isto se dogodilo s rekovalescentom, a ubrzo i s delikventom. Do moje dvadeset i osme popis riječi koje zapravo ne postoje, ali sam ja mislila da postoje, popeo se na deset. Poslije toga sam jednostavno prestala brojiti.

Uz već spomenute, pojavili su se još i buldožder i oskrvnuće, sruvati, srednjovječan, krvožderan. Ispalo je tako da sam, u kasnim dvadesetima, otkrila da sam prilično nepismena. I dok se ostatak svijeta, ili barem Hrvatske, u govoru i pismu koristio ispravnim inačicama tih riječi, u mojoj su glavi postojale samo ove koje zapravo ne postoje… odnosno postoje, ali ne pripadaju korpusu standardnog hrvatskog jezika.

A to su bile samo neke od mojih novokovanica kojih sam se, kao akademski obrazovana građanka, morala riješiti, nakon što si me na njih upozorila ti, moja najdraža kroatistica, koja uvijek nadohvat ruke ima Klaića, koja je svaku od tih mojih izmišljenih riječi predano zapisivala. Tu su se u međuvremenu pojavili još i inžinjer i svakodnevnica i stoljnjak i dinstinktivan i tako je do moje tridesete moj herbarij lingvističkih endema postao sasvim solidno popunjen, bez želje, namjere i plana. Jer ja sam taj svijet nepostojećih riječi potpuno nesvjesno, iako podosta predano, zapravo gradila godinama.

Uznevjeren, unezvijeren, rekovalescent, rekonvalescent… lako je bilo zabuniti se i dvadeset i šest ili osam godina živjeti u zabludi, tako sam govorila sama sebi. Na početku sam se tih svojih pogrešaka silno sramila, nisam mogla vjerovati da sam tolike godine oko toliko riječi bila u zabludi, a ni tvoj smijeh koji bi pratio svako od mojih novih zastranjenja nije baš pomagao. Dugo sam zato živjela u strahu da ću opet nešto krivo reći, dati ti povoda za još jedan trijumf nad mojom nepismenošću. Iako sam se inače zalagala za slobodu jezika, iako sam u našoj vezi ja bila ona polovica koja je protiv čistunstva, ovo je bilo drugačije od svih mojih prijašnjih oglušivanja na jezična pravila, od svih onih gramatičkih pogrešaka koje sam svjesno činila ili tuđica kojima sam namjerno okaljavala čistoću hrvatskog jezika.

Ovo je bilo drugačije zato što toga ni sama nisam bila svjesna. Iza ovih svojih pogrešaka nisam mogla stajati, za njih nisam imala argumenata jer nisam pojma imala da se uopće radi o pogreškama.

Tako sam se i sama umalo priklonila tvojoj strani, skrušeno priznala vlastite zločine počinjene protiv jezika i nadala se njihovom oprostu od strane nepostojećih jezičnih Bogova. Ali tvrdoglava ja ipak nije tako lako mogla pristati na ograničavanje vlastitih pjesničkih sloboda.

Postoji svaka riječ koju netko kaže, pokušala sam ti zato jednog jutra kontrirati, inspirirana Alisom iz Zemlje čudesa, a ti si mi odmah gnjevno odvratila da to onda nisu riječi nego samo zvukovi, glasovi bez značenja, i da si dopuštam više slobode nego što bih trebala pa dodala, Jedno je život, drugo je poezija.

Ja sam ti onda, kao iz topa, odvratila da sav jezik zapravo može biti poezija, samo ako mu to dopustimo, ako ga oslobodimo okova, da je odluka o tome u našim rukama.

Nikada nećeš objaviti roman takva nepismena, rekla si mi nonšalantno, u šali, ali to je svejedno bilo dovoljno da u tren oka završiš tu našu besmislenu prepirku, da se ja vratim Klaiću i napokon naučim kako se pišu sve te riječi koje ionako gotovo nikada ne koristim.