Moja ti | Jasna Jasna Žmak

ONO KAD NISMO PREKINULE

Mislim da bi trebale prekinuti, rekla si mi i ja sam u trenu iz ruku ispustila tanjur koji nisam u tom trenutku držala u rukama, ali ga to nije spriječilo da se rasprsne u tisuću sitnih dijelova, posvuda po kuhinji. Znala sam da će taj dan doći, nadala sam se da neće, ali znala sam da hoće, da ćemo i mi jednog dana prekinuti, kao što prekidaju svi.

To je jednostavno ta neka svjetska računica koju iskustvo još nije uspjelo pobiti, jer statistike pokazuju da svemu, pa tako i najboljim vezama, u većini slučajeva, dođe kraj, da broj poraza, barem kad je riječ o vezama, debelo nadmašuje broj pobjeda. Zato nisam nikada ni imala iluzija da će s nama biti drugačije.

Da, znala sam da će kraj doći, ali nisam znala da će doći baš sada, baš danas, nakon što smo se cijelo jutro voljele, nakon predivne večere uz svijeće koje ne postoje. (Spremila si komišku pogaču, a to je u kuhinji oduvijek bio način da mi kažeš da me voliš.) Ti si prala suđe, a ja sam ga sušila, i prava je sreća što u tom trenu nisam zbilja držala tanjur u rukama.

Tvoja mi je rečenica još odzvanjala u ušima, snažnije od tinitusa*, kad si je nastavila, kad sam shvatila da je zapravo nisi izrekla do kraja. U tvojoj knjizi, ne u stvarnosti, rekla si i onaj se metaforički tanjur, kao u filmu, u trenu opet sastavio u mojim rukama, a ja sam, umjesto da počnem plakati ili razbijem još jedan tanjur, odahnula.

Ipak, znajući koliko je moja fikcija opasno blizu našoj realnosti, i dalje sam ostala na oprezu, prevrćući po rukama samo krpu umjesto tanjura. Jer ako znamo da je moj roman temeljen na istinitim događajima, onda bi taj događaj ispao iz te stvarnosne logike, izmakao se postulatima autobiografije. Drugim riječima, ne možemo prekinuti u knjizi, a ostati zajedno u stvarnosti.

Ne mogu sad odjednom početi pisati o stvarima koje se nisu dogodile, pokušala sam ti objasniti jer ja ne želim da prekinemo, ni u knjizi ni u stvarnosti.

Nisam praznovjerna, ne radi se o tome, samo ne želim fabricirati činjenice. Da, svjesna sam da sam pola tih priča napisala na temelju neistinitih događaja, ali to je sve bilo prije nego što sam tebe poznavala, prije nego što sam uopće ikoga stvarno voljela, tako da volim misliti da je, barem ova polovica koja je nastala poslije tebe, stvarna.

Ali znaš da nije tako, rekla si mi pogledom i otresla ruke, dok sam ja pokušavala shvatiti što mi pokušavaš time zapravo reći.

Da, znam da nije tako, odvratila sam i ja tebi, šutke, ali jedno je kad izmislim svoje bivše djevojke, a drugo je kad izmislim naš prekid… za njih dobro znamo da nisu nikada postojale, za njega ne možemo biti sigurne da nikada neće.

To je ono što me muči u ovoj priči, ali ti mi ne daš da odem predaleko u tom smjeru, zauzdaš moje strahove prije nego što se dalje razmašu.

Jednostavno je, ako prekinemo u romanu, nećemo morati u stvarnosti, kažeš mi, iako dobro znam da ti dobro znaš da to tako ne ide, da ne postoje znaci jednakosti između stvarnosti i proze jer jedna je od njih satkana samo od riječi, a druga od toga puno više.

Ali ako prekinemo neću više imati o čemu pisati, rekla sam ti, ti i ja smo moja jedina tema, a ti si me pogledala kao da je to nešto nad čime bih se trebala zamisliti, nešto što bih trebala na druge načine rješavati.

Uostalom, nije realno da netko bude tako dugo i tako sretno u vezi, bio je tvoj finalni argument. Ali onda ni mi nismo realne, rekla sam ti i uštipnula te da provjerim jesi li još uvijek stvarna.

Možda i nismo, odgovorila si poskočivši, ali baš zato možemo prekinuti u romanu i ništa nam se neće dogoditi u stvarnosti.

Razmislit ću o tome, obećala sam ti i drhtavih ruku dohvatila tanjur da ga pažljivo obrišem.