Moja ti | Jasna Jasna Žmak

B

Na početku je ilo najteže jer valjalo se naglo naviknuti na život ez njega. Nestalo je najednom, iznenada, ez upozorenja, ez najave, doslovno preko noći. Navečer je još ilo tu, ujutro ga više nije ilo.

Na početku je ilo najteže, ali ni poslije nije ilo lako, jer i sada, devet mjeseci poslije, ne prođe dan a da se ne sjetimo njega. Jer ondje gdje je nekad ilo slovo, sada je samo praznina.

I dok ti misliš da je to znak od oga, ja mislim da je za to kriv naš pas. I dok ti inzistiraš na kupnji novog kompjutera, za što, ojektivno, nemamo novaca, ja ojeručke prihvaćam našu novu sudinu i polako se privikavam na život ez njega. Doro da nam nije nestalo A, pokušavam te utješiti, to i stvarno ilo gadno, da je nestalo A, to i odmah skužila. To i odmah skužili svi. I doro da se jedna od nas ne zove ojana ili arara.

Tei svejedno i dalje to pada puno teže nego meni. Ti još nisi prihvatila njegov nestanak, ni danas, devet mjesec poslije, i često se praviš da je i dalje s nama. Zato u pisanju koristiš samo riječi ez njega i često pretražuješ internet u potrazi za sinonimima. To ponekad traje satima. Ja onda vičem na tee, kažem ti, Moraš prihvatiti njegov nestanak, moraš, dok ti i dalje staklenim pogledom gledaš kroz prozor, kao da svaki tren očekuješ njegov povratak, kao da slova padaju kroz prozor.

Aeceda više nikada neće iti ista, ponavljaš iz dana u dan. Više nikada nećemo moći u eč, eograd, arcelonu, erlin, narajaš, svi najoljigradovi počinju njime. A ja te pokušavam uvjeriti da ćemo moći, da oni nisu nestali, ti gradovi, da su i dalje tu, u svijetu, kao što je i to slovo koje nam nedostaje i dalje tu, u jeziku. Samo ga nema na našoj tipkovnici.

Ipak, ni ja nisam imuna na tu glasovnu promjenu, najveću u našem životu, i već noćima sanjam kako me ganjaju ikovi, sanjam kako tone anana padaju po meni, sve dok me potpuno ne zatrpaju, sve dok se ne ugušim u njihovu žutilu. Usred noći udim se znojna i u panici, i proklinjem našu tipkovnicu i dan kada je progutala to malo trušasto slovo koje joj ništa nije skrivilo. A ujutro se, za doručkom, pravim lesava, pravim se da ništa nije ilo. I kad me pitaš zašto sam sinoć vrištala, rzo izmislim da sam sanjala ad lue oyse.

Ti se na to isprva nasmiješiš, ali se onda naglo uoziljiš. A šta ako je zarazno? pitaš me. Šta ako skoro počnu nestajati i ostala slova? A ja ti, iako sam jednako prestravljena tom mogućnošću, samouvjereno odgovaram, Onda ćemo izmisliti nova.

Pa se okrenem kompjuteru i pokušam zamisliti takav svijet, svijet u kojem zilja polako nestaju sva slova. Jedno po jedno, dok ja pi em pri u na na oj poroznoj tipkovnici, neku kratku, sasvim ezna ajnu pri u, koju u kasnije darovati tei. Poku avam oku iti ez kojih ih slova najlak e mogla, a koja ih ranila do poslje njeg aha. Vjerojatno ih prvo ala ijakritike, aklju ujem, njih je najlak e amijeniti, iako ih on a ostala i e svo pre imena. io i to po rata usmenoj nji evnosti, i samo lasni i i u toj onstela iji si urno oti li a nji. a ih i se dr a a u ima. A i i osta a s ova i mi i o te ko ati er i e no s ovo e mo e sta ati sa o, to e si ur o. U to am a a to po to i ur a. o a u u a u u a e o, a e e, a e o a a e o a o, a a a u i e , e e i ,           .           . a .      .