Moja ti | Jasna Jasna Žmak

Š

Nisam ti to nikad rekla, ali ja jako volim kako izgovaraš slovo š. To obično malo slovo, dvadeset i peto hrvatske abecede, inače i ne primjećujem. Na stranicama knjiga koje čitam, u rečenicama ljudi s kojima razgovaram, za mene ostaje jednako neprimjetno poput svih ostalih slova, poput svih ostalih glasova, ni po čemu posebno š. Kada do mene dopire s ekrana televizora, dok zavaljena na kauču gledam putopisnu emisiju o Švedskoj, ili dok šetam po tržnici, a kumice mi nude špinat i blitvu, jedva da ga čujem, jednostavno se izgubi u šumi drugih glasova. Između slova kao što su k i đ, lako je prečuti jedno obično š.

I znam da neke riječi ne bi bile iste bez njega, riječi kao što su šparuga ili veš, pa mi je zbog toga drago da postoji. Bez škole i šovinizma, doduše, već bih mogla. Ali svjesna sam da je to sve samo stvar navike, svjesna sam da bih, da ne znam da postoji, da ga Ljudevit Gaj* nije uveo iz češkog, još tamo u 19. stoljeću, lako mogla preživjeti bez njega. Š ili S, bilo bi mi svejedno.

Da, hrvatska abeceda mogla bi, što se mene tiče, imati neokruglih dvadeset i devet slova, poslije nedijakritičkog s slijedilo bi jednako tako nedijakritičko t i svijet bi i dalje imao smisla. Rječnici bi malo promijenili oblik, neki bi se ljudi malo drugačije prezivali, tipkovnice bi imale jedno polje manje, umjesto da te gledam kako piškiš, gledala bih te kako piskis, i sve bi i dalje bilo u najboljem redu, a meni bi zapravo bilo svejedno…

Bilo bi mi svejedno, da, da ne poznajem tebe.

Jer ti slovu š daješ šmisao. Kad prijeđe preko tvojih usana, i još prije preko tvoga nepca, jer to je mješto na kojem svako š nastaje, moje tijelo zatreperi, kao od tvog najslađeg poljupca. A kad kažeš rečenicu kao što je, šum šaša dok se šalša na špaheru krčka, ja više ne znam za šebe, ja više nisam od ovoga švijeta.

Ne mogu ti to tošno opisati, to kako tvoje š djeluje na mene, jer osjećam še tada kao da neštajem, kao da me zbilja nema tu, kao da šam upala u njegovu šuškavu spiralu u kojoj je mekoša tvojih ušana šve što poštoji. Poželim tada da je švako s zapravo š, i da svako ž postane š, pošelim da švaka riječ na švijetu u šebi šadrši bar jedno š, pošelim da nekako naučiš i šlovenški i šlovački i litavški i latvijški i šve oštale ješike koji u šebi šadrše š, da mi danonošno na uši šapšeš te najšlađe riješi, šve dok od miline toga švuka ne švršim od šreše.

Da, to kako tvoje š djeluje na mene, to je nešto vrlo tjelešno, njegov švuk preskaše moj mošak i odlaši direktno u štanice za išašivanje ugode. Zapravo, ne znam koji je fišiološki proceš pošrijedi, ne šnam što še to u meni tošno dogaša, poštoji li ša to neko šnanštveno objašnjenje, ali šnam da nikada prije nišam tako nešto iškušila.

I pitam še kakve šu još šve štvari moguše, kad jedno malo šlovo moše išašvati takve lavine.